Velika Hrvatska

Mapa Velike Hrvatske, sa njenim maksimalističkim pretenzijama.

Velika Hrvatska je termin koji se odnosi na težnju ka proširenju Hrvatske i obuhvatanje svih Hrvata u jednoj državi, kao i pripajanje teritorija koje su „istorijsko pravo Hrvata“, odnosno „hrvatsko državno i prirodno pravo“.U sastav velike Hrvatske bi ulazile teritorije današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, dijeloviSrbije, i dijelovi Crne Gore.

Srednjevekovno Hrvatsko Kraljevstvo

Hrvatska u vrijeme kralja Tomislava (oko 910-930) obuhvata područje današnje Hrvatske (bez zapadne i srednje Istre, Međimurja, istočne Slavonije, Baranje, nekih ostrva) ali sa zapadnom Bosnom do linije ulivanja rijeke Bosne u Savu – ostrvo Brač.

Godine 1097. dolazi do bitke na Gvozdu (Petrova Gora) u kojoj ugarski kralj Koloman pobjeđuje hrvatskog kralja Petra. Hrvatsko plemstvo Kolomana kruniše 1102. za kralja Hrvatske i Slavonije. U zamjenu on obećava oslobađanje od poreza, plemićke povlastice i održavanje rada hrvatskog sabora. Hrvatska time prestaje postojati kao nezavisna država, ali zadržava neka obilježja samostalnosti.

Velika Hrvatska u okviru Austrije

Dok su srpski političari, gotovo bez izuzetaka, smatrali da se Velika Srbija može stvoriti samo po cenu raspada Austrougarske, dotle su hrvatski uglavnom smatrali da se Velika Hrvatska može ostvariti samo u okviru Austrije. Iz tog razloga dolazi do sukoba između Srba i Hrvata povodom austrijske Aneksije Bosne i Hercegovine. Srbi su aneksiju shvatili kao poraz svoje nacionalne ideje, kao udar za srpstvo, dok su Hrvati ovo smatrali velikim uspehom hrvatske nacionalne ideje, kao korak ka ostvarenju Velike Hrvatske. Oni su preuzimanje Bosne od Turske i uključenje u Austriju smatrali veoma korisnim ne samo sa hrvatskog, već i sa opšteslovenskog gledišta. Stoga je tadašnji hrvatski nacionalni ideolog [Stjepan Radić] otputovao je u Rusiju, gde je pokušao da utiče na rusko javno mnjenje, koje je bilo odlučno protiv aneksije.

Poriod Kraljevine SHS

Poslije kolapsa Austrougarske i formiranja Kraljevine SHS, kod frankovaca dolazi do razvoja ideja o obnovi Austrougarske, katoličkoj federaciji država, dunavske federacije i sličnih, što bi trebalo da im pomogne u ostvarenju njihovih planova Velike Hrvatske. Od 1920. većina frankovaca djeluje iz Italije, koja ih zbog pretenzija na Dalmaciju novčano podržava i dopušta osnivanje njihovih logora. Frankovci u Kraljevini SHS imaju mali uticaj pa djeluju zajedno sa takozvanim „Hrvatskim blokom“ stranaka na izborima.

Nezavisna Država Hrvatska

Sporazum Pavelić-Stojadinović (1954)U Drugom svjetskom ratu, hrvatske ustaše preuzimaju vlast u Zagrebu sa njemačkim odobrenjem već 10. aprila 1941. godine, osnivaju Nezavisnu Državu Hrvatsku i ubrzo počinju sa masakrima i progonima Srba, Jevreja i Roma. Za detalje vidjeti članke: Genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, Jasenovac i druge vezane članke. Ustaše se prikazuju svom narodu kao oslobodioci od „velikosrpske tiranije“ i osnivači nove hrvatske države poslije 900 godina gubitka samostalnosti („vjekovna težnja za hrvatskom samostalnošću“).

Sporazum Pavelić-Stojadinović je bio posleratni sporazum u emigraciji između ustaškog vođe i bivšeg poglavnika Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelića, i srpskog radikalskog vođe i bivšeg predsednika kraljevske vlade Milana Stojadinovića. Potpisan je krajem 1954. godine u Buenos Ajresu, Argentina. Sporazum je predviđao razbijanje Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) na tri nezavisne države:Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju. Ovaj novi srpsko-hrvatski sporazum koji je trebao da zameni zastareli Sporazum Cvetković-Maček iz 1939. godine, kojim je uspostavljena Banovina Hrvatska.

	Eventualni sporazum je jedini način da se konačno stane na kraj međusobnom uništavanju … Jer Srbi i Hrvati su stotinama godina živeli u posebnim državama i uvek u najboljem prijateljstvu, te sam siguran da ćemo opet biti upućeni jedni na druge i pomagati se u obrani zajedničkih interesa.
	— Milan Stojadinović

Granice prema sporazumu Pavelić-Stojadinović.

Granica između Hrvatske i Srbije (od severa ka jugu) je trebala da prati već postojeću granicu (kao kompromisnu) između SR Hrvatske i SR Srbije (SAP Vojvodine) do reke Save i granice sa SR BiH; zatim je granica trebala da prati reku Savu do ušća reke Bosne u Savu; potom je granica trebala da ide rekom Bosnom, zatim u produžetku linije njenog donjeg toka planinskim vrhovima do početka donjeg toka reke Neretve, i potom donjim tokom reke Neretve do Jadranskog mora. Na ovaj način Bosanska Krajina je trebala da pripadne Hrvatskoj, dok bi najveći deo centralne sa istočnom Bosnom, istočna Hercegovina i južna Dalmacija pripali Srbiji (uključujući Sarajevo i Dubrovnik). Dubrovnik je bio jedina sporna tačka sporazuma. Dok je Stojadinović govorio o Dubrovniku kao srpskom, Pavelić je najavljivao mogućnost plebiscita, ili samostalni Dubrovnik. Sporazum je predviđao i mirno preseljenje (uz razmenu imovine) svih Srba koji bi se zatekli u granicama Hrvatske, i svih Hrvata i Muslimana koji bu se zatekli u okviru Srbije.

Sporazum Pavelić-Stojadinović je proizveo žestoke negativne reakcije od strane hrvatske emigracije, srpske emigracije i Titovog komunističkog režima u Jugoslaviji. Pavelić i Stojadinović su proglašeni za nacionalne izdajnike od strane ustaških i četničkih političkih krugova u iseljenju, dok je Titov jugoslovenski režim odbacivao značaj sporazuma kao “račun bez krčmara”, ističući da Pavelić i Stojadinović nisu više predstavljali nikoga.

Ovaj sporazum neki smatraju za „temelj o kojem će se razgovarati u Karađorđevu 35 godina kasnije“.