MEĐUNARODNI SUD PRAVDE U Srebrenici genocid, ali i čitav niz zločina u BiH

Srebrenica memorijalni centar

 

Presuda po hrvatskoj tužbi za genocid i srpskoj protutužbi druga je u povijesti Međunarodnog suda pravde (ICJ) za povredu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida koji je u slučaju tužbe BiH protiv Srbije prije osam godina utvrdio da se genocid na području Srebrenice dogodio, ali i da se na prostoru čitave BiH nedvojbeno dogodio i čitav niz drugih zločina koji nisu dosegnuli prag genocida.
Tako je ICJ postao, nakon Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) drugi međunarodni sud koji je potvrdio da su u BiH počinjeni brojni zločini.
Prije Hrvatske, Srbiju je pred ICJ-om tužila BiH. Sud je u veljači 2007. utvrdio da se genocid u Srebrenici dogodio, ali ne i odgovornost Beograda za počinjenje genocida već samo za propuste u njegovu sprečavanju i kažnjavanju.
Bosanski Srbi su pokoljem 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice počinili genocid, ali nedostaje dokaza da su te snage djelovale po uputama ili pod djelotvornim nadzorom Srbije, odlučili su tada suci odbacivši zahtjev BiH za financijskom odštetom.
Tužena SRJ tada više nije postojala pa je u presudi ostala samo Srbija kao nositelj “zakonskog identiteta” bivše države koju je sud proglasio odgovornom jer je genocid propustila spriječiti te kazniti počinitelje.
Suci su u toj presudi podrobno analizirali dokaze o brojnim zločinima na području BiH, od brutalne opsade Sarajeva, preko etničkog čišćenja u istočnoj Bosni do zločina u brojnim srpskim logorima i utvrdili da su se oni nedvojbeno dogodili i da su ih počinile srpske snage u BiH.
“Na temelju iznesenih činjenica sud zaključuje da je utvrđeno uvjerljivim dokazima da je počinjena ubojstva širokih razmjera u tim područjima i logorima širom BiH”, objavio je sud.
Dokazi na koje su se u presudi oslanjali suci ICJ-a bile su brojne presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i dokazi pretežito iz međunarodnih izvora, poput misije UN-a.
“Nadalje, izneseni dokazi pokazuju da su žrtve velikom većinom bile pripadnici grupe koju štiti Konvencija, što sugerira da su mogle biti sustavno cilj tog ubijanja. Sud ipak nije uvjeren, temeljem iznesenih dokaza, da je nedvojbeno utvrđeno da su ubojstva širokih razmjera grupe zaštićene Konvencijom počinjene s namjerom počinitelja da uništi djelomično ili u cjelini tu grupu”.
“Zaštićene grupe” temeljem Konvencije o sprečavanju genocida bile su u ovom slučaju bosanski muslimani i Hrvati.
“Pažljivom analizom dokaza koje su podnijele strane Sud zaključuje da su civilne pripadnike zaštićenih grupa namjerno napadale srpske snage u Sarajevu i drugim gradovima… no Sud ne pronalazi dovoljno dokaza da su ta djela počinjena s namjerom uništavanja zaštićene grupe djelomično ili u cijelosti”, navodi se u presudi.
“Temeljem nadležnosti koja proizlazi iz Konvencije o genocidu sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da ubojstva predstavljaju genocid”, napisali su suci.
Iznimka je bila Srebrenica u kojoj je utvrđen genocid počinjen u srpnju 1995.
Sud je u presudi utvrdio i da dokazi uvjerljivo pokazuju da su srpske snage na području BiH počinile čitav niz drugih zločina, od zlostavljanja i silovanja, posebno u logorima, preko deportacija i izgona do razaranja povijesnih, kulturnih i vjerskih objekata, no ni u jednom od tih slučajeva nije pronašao dokaza da se radi o genocidu.
Sud je analizirao i politiku vodstva bosanskih Srba, predvođenog predsjednikom Republike Srpske Radovanom Karadžićem o stvaranju jedinstvenog srpskog entiteta formuliranu 1992., i utvrdio da nema dokaza o njezinoj genocidnoj namjeri.
Stav tužiteljice BiH da obrazac zločina u okviru kojeg su na velikom području ciljano napadani bosanski muslimani i Hrvati tijekom dugo vremena pokazuje namjeru počinjenja genocida sud nije prihvatio.
Presuda po tužbi BiH sadrži i detaljni prikaz tužbenoga zahtjeva BiH i kronologiju predmeta te opsežnu analizu nadležnosti suda.
Suci su iznijeli detaljno tumačenje Konvencije o genocidu i pravnih kriterija za donošenje presude o postojanju genocida i odgovornosti strana.
BiH je u jeku rata 1993. podnijela tužbu za genocid protiv SRJ, kasnije Srbije i Crne Gore (SCG), a ICJ je 14 godina kasnije, u veljači 2007. objavio da odgovornost službenog Beograda nije dokazana, ali je istodobno utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid.
Međunarodni sud pravde 70 godina kroji pravdu državama
Međunarodni sud pravde (ICJ), najviše pravosudno tijelo Ujedinjenih naroda, kroji pravdu državama članicama UN-a već gotovo 70 godina i do sada se bavio raznovrsnim pitanjima međudržavnih sporova, od tumačenja međunarodnih sporazuma preko rješavanja graničnih prijepora do zahtjeva za intervencijom u oružanim sukobima.
Osnovan 1945. radi rješavanja sporova između država i izricanja savjetodavnih mišljenja u pitanjima međunarodnog prava, sud je u dosadašnjem radu izrekao 115 presuda i dao 30-ak mišljenja.
ICJ je zamijenio Stalni sud za međunarodnu pravdu (PCIJ) koji je u Haagu djelovao od 1922. pod okriljem tadašnje Lige naroda. Sjedište mu je ostalo u Haagu, u Palači mira, u kojoj se smjestio 1946.
Prvi suci ICJ-a izabrani su 6. veljače 1946. na prvom zasjedanju opće skupštine UN-a i Vijeća sigurnosti.
U travnju 1946. ICJ-ev prethodnik PCIJ formalno je raspušten a novi je počeo raditi i za svoga prvog predsjednika izabrao je Joséa Gustava Guerrera iz Salvadora, posljednjeg predsjednika PCIJ-a.
Sud čini 15 sudaca s devetgodišnjim mandatom koje biraju Opća skupština i Vijeće sigurnosti UN-a. Predsjednik je slovački sudac Peter Tomka koji je izabran 2012. na mandat od tri godine.
Strane u postupku mogu biti jedino države, ne pojedinici ili organizacije, presude suda su obvezujuće i na njih nije moguće uložiti žalbu, a službeni jezici su engleski i francuski.
Članice UN-a pred sud izlaze s različitim pitanjima pa suci tako trenutno razmatraju tužbu za pomorsko razgraničenje Nikaragve i Kolumbije, tužbu istočnog Timora protiv Australije zbog zapljene dokumenata službenih predstavnika Istočnog Timora u Canberri koji se tiču sporova dviju države, Bolivije protiv Čilea zbog ometanja pristupa otvorenom moru.
I zemlje regije posezale su za ICJ-om u sporovima s drugim državama. Osim tužbi za genocid koje su protiv službenog Beograda podnijele prvo BiH pa potom i Hrvatska, pravdu je potražila i nekadašnja SR Jugoslavija zatraživši 1999. poduzimanje “privremenih zaštitnih mjera” kojima bi se članicama NATO-a naložila obustava zračnih napada na tu zemlju. Srbija je tada optužila 10 članica NATO-a – Belgiju, Kanadu, Francusku, Njemačku, Italiju, Nizozemsku, Portugal, Španjolsku, Veliku Britaniju i SAD, no ti su zahtjevi odbačeni nakon što se sud proglasio nenadležnim.
Srbija se ICJ-u obratila i 2008. zatraživši savjetodavno mišljenje o legalnosti proglašenja neovisnosti Kosova, a sud je dvije godine kasnije objavio kako kosovska neovisnost nije kršenje međunarodnog prava.
Makedonija je 2008. tužila Grčku za blokadu njezina puta u NATO zbog spora oko imena države, a sud je 2011. utvrdio da Grčka nije pod tim uvjetom smjela zaustaviti ulaz Makedonije u NATO jer je time prekršila obveze iz bilateralnog sporazuma Atene i Skoplja kojim se uređuje da se Grčka neće protiviti članstvu Makedonije u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji pod uvjetom da ona zahtjev podnese pod nazivom Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija. Ime Makedonije u središtu je spora dviju zemalja od 1991. kad je Makedonija proglasila neovisnost pod ustavnim imenom, istovjetnim nazivu sjeverne grčke pokrajine.
Pred sud su u 1990-im izašle i Slovačka i Mađarska nakon što je Bratislava optužila Budimpeštu da je jednostranim povlačenjem iz projekta gradnje sustava hidroelektrana lišila Europu nužnog poboljšanja plovidbe na Dunavu, a Slovačku izvora energije i sustava kontrole vodostaja te rijeke.
Pred sudom se našao i izraelski zaštitni zid na Zapadnoj obali koji je 2004. proglašen nezakonitim jer krši međunarodno pravo i ne uvažava interese Palestinaca. Tadašnji premijer Ariel Sharon odbacio je presudu ICJ-a, a za nekoliko bombaških napada koji su slijedili rekao da su izvedeni “pod pokroviteljstvom te odluke” te je naredio nastavak gradnje.
Među predmetima koji su privukli veliki interes javnosti bilo je pitanje uživa li Njemačka imunitet u slučajevima protiv nacista. ICJ je 2012. objavio kako zemlja uživa pravni imunitet od sudskih progona na stranim sudovima koje pokreću žrtve nacističkih zločina iz Drugoga svjetskog rata. Sud je ocijenio da je talijanski vrhovni sud prekršio njemačku suverenost 2008. kada je presudio da talijanski državljanin Luigi Ferrini ima pravo na odštetu zbog deportacije u Njemačku 1944., gdje je prisilno radio u vojnoj industriji. Njemačka je tvrdila kako talijanska presuda dovodi u pitanje sustav restitucije ustanovljen nakon poraza nacista i u sklopu kojeg je Njemačka od 50-ih godina prošlog stoljeća isplatila nekoliko desetaka milijardi dolara odštete.
Prije gotovo tri godine sud se bavio i zahtjevom za otvaranjem istrage o odgovornosti pape Benedikta XVI. i drugih dužnosnika Svete Stolice za prikrivanje pedofilije u Crkvi, no proglasio se nenadležnim.
Zadnji predmet o kojem je sud donio pravorijek bila je tužba Perua protiv Čilea kada je u siječnju prošle godine utvrđeno da Čileu pripada 38 tisuća četvornih kilometara mora. Time je riješen povijesni pomorski teritorijalni spor naslijeđen iz Pacifičkog rata s kraja 19. stoljeća. U tome ratu od 1879. do 1883. pobijedio je Čile, Peru je izgubio četvrtinu tadašnjeg teritorija, a njegova saveznica Bolivija izlaz na more.
  1. Komentariši

Vaš komentar

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s