Rešenje je – bošnjački entitet

AUTOR: DENIS KULJIŠ
Rešenje je - bošnjački entitet

 Neredi se ne mogu izvoziti u Republiku Srpsku, jer su tamo policijske snage pod kontrolom srpske države. 

Kad se ovako gleda na stvari, one izgledaju prilično jednostavno. U Tuzli izbili su nemiri. Tamo je krizu izazvao kolaps industrije privatizirane još pod vladom SDA. Njihovi lokalni rukovodioci na glasu su kao posebno korumpirani, ili su možda samo prononsirani kao najveći lupeži, jer sve medije u Sarajevu kontroliraju konkurenti – Radončić i SDP.

U svakom slučaju, nezadovoljstvo je eksplodiralo prosvjedima koji su se od običnih demonstracija pretvorili u studentsko „bosansko proljeće“ i huligansku „uličnu revoluciju“, s tim da se onda spontano „događanje naroda“ dalje širilo kao „antibirokratska“ ili balvan-revolucija, jer su bunt u Sarajevu i Mostaru oblikovale i usmjeravale političke formacije bliske esdepeovskom proletarijatu. To usmjerenje ima jaka uporišta među intelektualcima poput filmašice Jasmile Žbanić koja ih podržava te među alternativcima, mlađim ljudima u urbanim sredinama koji su gnušaju nacionalizma i bošnjačkog primitivizma.

Samo je nedostajalo da se unutrašnje nezadovoljstvo pretvori u nacionalni, interkomunalni sukob, pa time prinudi međunarodnu zajednicu da opet intervenira… Ali, ovom prilikom to nije uspjelo. Neredi se ne mogu izvoziti u Republiku Srpsku, jer su tamo policijske snage pod kontrolom srpske državine, a u Mostaru, Hercegovci se uopće nisu suprotstavljali, jer Bosanci i Hercegovci nisu nasrnuli na njihove svetinje, crkve i nogometne stadione, nego na ustanove lokalne bosanskohercegovačke države koje i oni sami preziru. Mirno su promatrali kako ljiljan-jurišlije pale kuće u kojima su bili neki bezvezni uredi, arhiva i kulturni dom u kojem se uvježbavao dječji zbor „Mo-stars“. Demonstranti su još zapalili i sjedište SDA i HDZ-a, da ne bi ostavili sumnje o svojim političkim predilekcijama. Hercegovcima je bilo milo što sami Bošnjaci, kako god se nazivali, pale sjedište vlastite partije, a kad je planuo HDZ, nisu makli malim prstom. Demonstranti nisu dopustili vatrogascima da gase dok kuće nisu temeljito izgorjele. Specijalna policija nije djelovala jer je nije imao tko poslati u akciju, budući da je mjesto načelnika upražnjeno pošto se već dugo vodi spor dvije zajednice oko njegova imenovanja. Na kraju, prikupljena je policija iz Čitluka, Čapljine i Međugorja, pa su domaći Hrvati razjurili ostale urođenike i opet je uspostavljen varljivi mir.

Cijela ova va banque operacija Lagumdžijine klike pokrenuta je u strahu od rezultata idućih izbora – moraju ih izgubiti, jer ih ne mogu dobiti. Potpuno potisnuti mogu se nadati jedino podršci međunarodne zajednice koja bi, prestrašena razvojem događaja, trebala „zalediti“ postojeće stanje. Za međunarodne diplomate to je privlačna opcija jer otklanja neizvjesnost – unaprijed se dogovaraš s akterima koje proglasiš glavnim partnerima, umjesto da čekaš kako će proći na izborima, pa se onda s njima natežeš kad im javna podrška već udari u glavu…

Kako funkcionira vanjski faktor u Bosni, moglo se dobro vidjeti iz intervjua koji je nedavno objavio „Večernji list“ s jednim francuskim mirovnjakom, pravnikom koji je zauzimao ugodno mjesto pravnog savjetnika u Uredu Visokog predstavnika u doba kad je na čelu OHR-a bio britanski političar Lord Patrick „Paddy“Ashdown. I on je, kao i Sir Michael Rose rođen u Indiji, a bio je pofesionalni komandos, ali ne u SAS-u kao ovaj drugi lik, nego u SBS-u, znači u marinskom sastavu specijalaca. Zatim se prebacio u Secret Intelligence Service (SIS) pa je sedamdesetih dodjeljen UN-ovu uredu u Genevi, odakle se podržavalo „helsinške procese“ sračunate na destabilizaciju komunističkih režima.

Koncem sedamdesetih prebacio se u politiku, ušao je u Liberalnu stranku, koja je nakratko bljesnula u parlamentarnom spektru. Preuzeo je njeno vodstvo na 11 godina, ali su ga u trenutku najvećeg izbornog uspjeha izmanevrirali Tony Blair, koji je postao laburistički premijer, i njegov nasljednik, pa je odlučio da se povuče. Kraljica ga je „stavila na listu“, postao je lord, te stupio na svjetsku pozornicu – imenovan je Visokim predstavnikom u Sarajevu. U Haagu se pojavio kao svjedok protiv Miloševića a pritom je opisao kako mu je Tuđman na salveti crtao podjelu Bosne.

Paddy je bio grozan komesar – u trenutku kad su se po zaključenju rata u tri nacionalne zajednice afirmirale nove, alternativne političke snage; SNSD Milorada Dodika, Lagumdžijin SDP i frakcija HDZ 1990. pa počele kuhati zajedničku reformsku vladu, Ashdown im je različitim manevrima onemogućio da je formiraju kao sedmočlanu koaliciju, te zapravo vratio na vlast gubitnike – Karadžićev SDS sa još živim i zdravim Karadžićem, Izetbegovićev SDA i autentični, nepopravljivi HDZ i tako je u sekundi raspršio sve iluzije o pozitivnom, benevolentnom djelovanju međunarodne zajednice. U moralnom smislu, ta je šteta bila nenadoknadiva. Paddy je računao da će lakše manipulirati s kompromitiranim političarima čije je sudbine držao u rukama, jer su bili predmet istrage, nego s liderima koji imaju izborni legitimitet i odgovornost prema svojim biračima. Oni su tu lekciju usvojili i shvatili da se može ići samo s osloncem na vlastite sile, ucjenama i pritiscima kao sredstvima iz arsenala real-politike, a ne idealistički, vizionarski ili barem konstruktivno. Ashdownu je pomagao jedan njegov blizak suradnik, nevjerojatno vješt operator iz istog gnijezda, savjetnik Julian Braithwaite, danas britanski predstavnik u Stalnom komitetu za sigurnosnu politiku Europske unije. Na Balkanu je bio od 1994. a najvažnija mu je rola bila kao diplomatu u Beogradu kod Miloševićeve prodaje srpskog Telekoma britanskom NatWestu, u čemu je kao savjetnik sudjelovao bivši britanski ministar vanjskih poslova Lord Douglas Hurd. Tu je skoro dvije milijarde maraka promijenilo ruke, a savjetnička provizija je umjesto uobičajna manje od dva bila – šest posto. Slobi su pare dobro došle jer se pripremao za kosovsku epopeju…

U toj Ashdownovoj administraciji radio je kao neugledni pravnik Kanađanin Philippe Leroux-Martin, jedan od onih frankofonskih šminkera koji naprave lijepu karijeru u međunarodnim mirovnim operacijama. U Bosni, bavio se restrukturiranjem policije, koju je prema Ashdownovim idejama, trebalo objediniti. Tu su Srbi stali na zadnje noge – oko svega su mogli taktizirati, ali oko nadležnosti policije, nisu bili spremni. Opstruirali su zajedničke institucije u Sarajevu dok stvar nije pala u vodu. Ogorčen tim neuspjehom, Phillipe je deset godina kasnije objavio knjigu u kojoj objašnjava da je nepremostiva prepreka za razvoj bosanske zajedničke države bio Milorad Dodik, koji je Visokog predstavnika koji je zamijenio Paddyja, Slovaka Miroslava Lajčaka, naprosto blokirao, spreman da ide no kraja. Miro je kao jedan pametan momak tada zaista odustao od te nemoguće misije, a tko je u toj stvari zapravo bio u pravo vidi se najbolje danas nakon događaji u Tuzli, Sarajevu i Mostaru.

Policija u Mostaru nije mogla zaštititi bošnjačko-hrvatske kantonalne institucije, a da je neka zajednička bila operativna i u Republici Srpskoj, pitanje je bi li bio spriječen međukomunalni izvoz nasilja. Uostalom, u Mostaru su se slične stvari događale i ranije, kad bi dolazili nogometni navijači iz Sarajeva, što je rezultiralo smrtnim slučajevima, a bošnjački policajci hapsili hrvatske koji su intervenirali i ovi su se poslije spasavali bijegom u rezervnu i matičnu domovinu…

Modrost kojom se napojio u Sarajevu, pripremila je kanadskog pravnika za nastavak karijere na Kosovu. U intervjuu u povodu izlaska knjige primjećuje: „BiH danas nema jedinstvenu policiju, iako to nakon briselskog sporazuma Dačić-Tači ima čak i Kosovo.“ Ali, posve je jasno da kosovska srpska zajednica na sjeveru nikad neće dostići neki federalni kapacitet koji za sad ima Republika Srpska, nego će proći otprilike kao Hrvati u Hercegovini – minorizirani u ovakvom aranžmanu, neminovno će se raseliti… Bit će manjina, a to je kad na Balkanu padneš ispod 15 posto. Kad se to dogodilo Srbima u Hrvatskoj likvidirani su ratnim etničkim čišćenjem, a u Hercegovini i na Kosovu, ostvarit će se to stupnjevanim pritiskom, koji ostanak čini besmislenim. I to nije ništa novo.

Do čega onda mogu dovesti ovi prosvjedi koji nisu bili inducirani, ali su zatim sustavno politički usmjeravani? Iako su pokrenuti u Tuzli protiv kantonalne vlasti koju ondje drži SDP, sarajevski SDP uspio ih je kanalizirati u skladu sa svojim političkim prioritetima (previše bi bilo reći – ideologijom). Nezadovoljstvo je preusmjereno i prema SDA (bihaćki gradonačelnik iz te stranke morao je bježati s familijom u Hrvatsku), te prema HDZ-u, Hrvatima i svima ostalima koji zbilja nemaju veze s tim kako tuzlanski gradonačelnik Imamović i ostali njegovi drugari upravljaju gradom, s privatizacijom mjesnih poduzeća i svim ostalim propalim projektima, koje ne može spasiti novi ciklus nasilja, te promašeni pokušaji da se revidira ono što je već dovršen proces postkomunističke tranzicije u Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji ili Čehoslovačkoj, a zapravo je arestirano u Bosni i Hercegovini.

Što bi, dakle, u toj situaciji morali učiniti valjani Bošnjaci, umjesto što se pretvaraju u uličnu falangu i odaju nekontroliranom nasilju koje će raniti njihovu vlastitu zajednicu? Trebali bi suprotno od onoga za što se sad zalažu zatražiti da se Bosna podijeli na tri entitetske cjeline kao što se etnički već podijelila i nikakav je politički inženjering ne može vratiti u prethodno stanje. U svom entitetu mogli bi tada prirediti neposredne, direktne izbore i izabrati vlast koja će vladati s većinom glasova kao u svim normalnim demokracijama, a ne uz pomoć hiljadu trikova i dilova na raznim razinama lokalne, entitetske i savezne vlasti, prepucavanjem, specijalnim ratovima po tabloidima, neprijateljskim brifiranjem predstavnika međunarodne zajednice… Nije vic u tome da Hrvati dobiju entitet – fućkaš Hrvate, oni će se već snaći – nego da ga dobiju Bošnjaci. Oni, kao i Srbi nikako da priznaju svoje vlastite granice, nego ustrajno nastoje živjeti u historijskom virtualitetu. A jedino tako razgraničeni dobit će legitimnu vlast – kakva jest da jest. Znači ili pobijede Bakir i Tihić, ili Radončić, ili Lagumdžija, ili dvojica od trojice moraju napraviti koaliciju. I onda imaš odgovornu vlast koja neće biti ništa bolja od ove u Hrvatskoj i Srbiji, ali možeš je zamijeniti na idućim izborima pa ideš dalje… Nema druge šeme, to je jedino ostvarivo i provedivo u skladu s europskim demokratskim standardima. Kraj

  1. #1 od Gazija, 20. Februar 2014. - 21:44

    Reblogged this on Gazijanet.ba.

Vaš komentar

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s