Ja stojim iza demonstracija!

Pisao: Samir Šestan

Objavljujemo tekst Samira Šestana, pisan pre šest godina za magazin Start, koji danas ponovo dobija na aktuelnosti. U to vreme odvijali su se protesti u Sarajevu zbog ubistva 17-ogodišnjeg učenika Katoličkog školskog centra Denisa Mrnjavca. Protesti su bili upereni protiv sarajevske kantonalne vlasti nesposobne da održava red i štiti svoje građane. Povod za tekst bila je reakcija na dotad monolitnu osudu “nasilnih demonstracija” (tj. kamenovanja zgrade Vlade Kantona Sarajevo) od strane sarajevskih medija, političara i “intelektualne scene”, koja je kompletnu javnost okrenula protiv demonstranata, pa su se svi počeli ograđivati od demonstracija i negirati da oni stoje iza njih. Zgađen svim tim, Šestan je odlučio “preuzeti odgovornost”

Kad zupčanici počnu pucati

Protesti kojima je neposredan povod eskalacija zločina (a ne nasilja, kako im se tepa, i daje sasvim drugo značenje, ovih dana) u glavnom gradu zemlje, pokušavaju se na sve moguće načine kanalisati i obesmisliti. I to iz raznih izvora, ne samo od prirodno za to najzainteresiranije vlasti i njenih medijskih (što svjesnih, što nesvjesnih) sluga. Podmetanje povoda kao uzroka (o čemu ćemo više malo kasnije) i demoniziranje demonstranata, efikasan su način za skretanje pažnje sa suštine – sa činjenice da nam je vlast gomila nesposobnih, priglupih, bahatih, kriminogenih tipova, kojima je demokratija zapravo stran pojam i od iste, po običaju ovdašnjih prostora uzimaju samo dio koji im odgovara – onaj koji ih dovodi do vlasti – pretvarajući je u sredstvo za legitimizaciju svoje pljačke i autoritarne strahovlade. Strahovlade ne u uobičajenom smislu političke represije koja izaziva strah kod stanovništva (mada je i ona prisutna, samo u sofisticiranom, indirektnom obliku), nego u smislu stravičnih posljedica kombinacije nerada, nesposobnosti i vlastite kriminaliziranosti i gramzivosti.

Primjera, tog bezumlja vlasti, je bezbroj. Ne radi se, naime, o izuzecima, nego o pravilu. O sistemu! Za koji se kod nas voli optuživati Dejton i međunarodnu zajednicu. No, ne sporeći i njihov udio u grotesknom cirkusu u kome živimo, nije uopšte teško dokazati našu ličnu odgovornost za vlastitu nesretnu sudbinu. I odgovornost vlasti koju, sa sadomazohističkim užitkom, biramo i trpimo, već deceniju i po.

Ko, naime, Bošnjacima smeta da uklone sramotu u po grada koji se hvali svojom multietničnošću i multikulturalnošću (o Tuzli je riječ, ako je niste prepoznali) i da za početak bar progovore a onda i razriješe neprihvatljivu situaciju da im u kantonalnoj skupštini od 35 poslanika nema ni jednog srpske nacionalnosti i samo je jedan Hrvat? Ko Srbima u Republici Srpskoj smeta da uspostave iole normalan režim, koji neće biti zasnovan na pljački monstruoznih dimenzija i na divljačkoj, primitivnoj, nepoštovanju ikoga i ičega sklonoj vlasti? Ko Hrvate tjera da biraju za svoje predstavnike osuđene kriminalce? Ko Sarajevu ne da da se formira kao normalan grad? Nema „drugih“ u tim pričama? Onih na koje se ovdje, po inerciji, za sve, „vadi“. Samo mi i… VLAST!

Vlast koja je navikla da radi šta joj se prohtije i da svoje građane tretira kao stoku. Da ih jaše, mamuza, izgladnjuje, pravi budalama a da (da bi stvar bila tragičnija) za sve to, kao povratnu reakciju, očekuje unisono oduševljeno blejanje mase, medijsko brabonjanje od sreće i disciplinovanu samopodjelu na torove.

I onda kad neki sitni zupčanik pukne, kad jedan segment nepregledne mase zombija odbije slijepu poslušnost, vlast poludi. Pokazujući, pored one kriminogenosti, još jednu svoju bitnu karakteristiku – totalitarnu suštinu. Funkcionisanje mozga u kome nema mjesta za drugo i drugačije, izuzev u formi neprijatelja (tako da i čitav sistem „višestranačja“ kod nas ne postoji kao demokratska kategorija nego kao svojevrsna mješavina ratno-mafijaških podjela zona interesa, što je do bola razobličeno koalicijom na državnom nivou).

Tako da kada Transparency international ukaže na kriminal i zloupotrebe gigantskih razmjera, od strane Vlade RS i njenog Reichführera (a tu se ne radi o trunu nego o balvanu u oku) onda se na njih i malenu skupinu iz pokreta otpora RS stušti bujica najprizemnijih uvreda, osuda i prijetnji (a tamo, za takve stvari, ubijaju ljude, ne zaboravimo), garnirana suludom tužbom vlasti zbog nečijeg izražavanja mišljenja i iznošenja stručnih analiza i procjena. Kada u Tuzlanskom kantonu Centri civilnih inicijativa ukažu na pokušaj tamošnje ministrice obrazovanja (za istoriju, spomenimo joj ime – Mirzeta Hadžić Suljkić) da u maksimalnoj tajnosti, i zakulisnim političkim igrama, zarad povratka stranačke kontrole nad direktorskim foteljama u osnovnom obrazovanju, bez ikakve analize, sa obrazloženjem koja je najdirektnija uvreda građanima, oduzme postojeće pravo na neposredno demokratsko izjašnjavanje preko 100.000 ljudi (ne tražeći od njih čak ni saglasnost za to), orkestrirana kampanja vlasti i njihovih budžetskih trabanata i kontrolisanih medija, u načelu krajnje benigan izraz građanskog aktivizma, proglase „neutemeljenom“, „neprihvatljivom“, „agresivnom kampanjom i grubim uvredama“ i „javnim linčem uperenim protiv ministrice“(?).

A onda se desi i Sarajevo.

Politička pornografija na djelu 

Konačni(!) izraz otpora, protesta protiv stvarnosti u kojoj živimo, demonstracije vlastite odgovornosti i tako dugo (duuuugoooooooooo!) čekanog javnog, uličnog suočavanja građana sa svojom vlašću, koordiniranom akcijom nemoralne i neodgovorne vlasti, medijskih idiota i kukavičkog nevladinog sektora, biva javno osuđen a njegov nastavak doveden u pitanje.

„Haos u Sarajevu“, „Nasiljem protiv nasilja“, „Rušilački pohod“, „Sarajevo opet palo na ispitu“, „Zaprepašteni građani spašavali glavu od razularenih huligana“, samo je dio naslova kojima su punjene naslovnice i unutrašnjost ovdašnjih novina, a koji kao da su smišljani u propagandnom stožeru premijera Silajdžića.

Idiotskoj vlasti i njenom lokalnom manje-više beznačajnom šefu, u orgiji gluposti, nemorala i neodgovornosti pridružili su se, iz ko zna kakvih razloga, i lokalni mediji (valjda je super imati zajebane naslove, to prodaje novinu, a jebeš suštinu i javni interes) i organizacije koje su proteste organizovale, a onda, sramotno, od njih „prale ruke“, tvrdeći čak i da nemaju nikakve veze sa organizacijom (pri čemu je argumentacija kojom se služe više u sferi lingvistike nego logike – oni, naime, „nisu organizovali demonstracije“ nego su samo „pozvali građane da dođu na njih“. Mislim… jebiga!)

Čitava stvar me neodoljivo podsjeća na situaciju kada je, prije nekih 10-ak godina, u onom poratnom vremenu u kome su svi još dobro pazili šta pričaju i pišu, vlast poduzela frontalnu akciju protiv jedinog satiričnog časopisa u zemlji (rahmetli Polikite), koja je osim protupravne policijske otimačine (zbog koje su kasnije, po naredbi OSCE-a, morali ići na kurs o slobodi medija), saslušavanja i sudskih procesa, sadržavala i (kao izgovor za zatiranje kritike i zajebancije sa nedodirivim partijskim i vjerskim autoritetima) optužbu za – pornografiju! I ma koliko je svima bila jasna apsurdnost te optužbe (čak su imali identičan slučaj sa Feralom, prije toga, da bi stvar bila dodatno razgolićujuća), domaći mediji i javni likovi su tih dana, po onoj kompromisnoj varijanti kukavičkih i komformističkih intelektualaca, po kojoj je Alija „loš političar ali dobar čovjek“, svaki put kad bi (blago) osudili vlast zbog oduzimanja novine bez naloga i policijsko-sudskog pokušaja njenog zatiranja, istovremeno i (oštro) osudili – pornografiju! Ne spominjući novinu, ali je na taj način, kurvanjski pristajući na vokabular i tematski okvir koji je zadala vlast, praktično osuđujući.

Demonstracije u Sarajevu nisu upitne ni u kom pogledu! Za razliku od nacionalističkih skupova, koji su samo formalno nevladini, a redovno su u korist „naših“ (a jedan takav nam se opet sprema u susjednom entitetu) ove su izraz ljudskosti. I u humanističkom smislu, jer im je povod(!) zgroženost nad zlom, a i u krajnje ogoljenom smislu – jer je stvarni uzrok(!) protesta, pa i provale bijesa i destrukcije, u individualnom, ljudskom, osjećaju beznađa i očaja (koji u sebi nosi klicu tako potrebnog prezira prema nacionalnom i vjerskom izluđivanju).

Umjesto da čitavo društvo ekstatično i katarzično uzdahne, što se Nešto konačno desilo (tj. počelo dešavati), dobijamo poruku idiotskog sadržaja: „Protestujte, ali pristojno!“. Valjda da bi nam se političko-birokratska žgadija, kao i dosad, mogla smijati, virkajući iza zavjesa?

Stav vlasti je tu kristalno jasan. Pobuna se mora zatrti u zametku. Ne samo zbog malih igrača. Nego i zbog velikih. Jer bi inače masa sutra mogla da se preseli par metara niže, recimo, pod prozor Silajdžića starijeg, da i njega ponešto priupita: kako nam je, npr. mogućnost relativno lošeg života zamijenio činjenicom apsolutno goreg (Ustav, Presuda, Srebrenica, Policija…) i da mu konačno kaže: „Nemoj nas branit više, matere ti!“

Otuda je sasvim normalno, i sasvim u skladu sa ranije navedenim primjerima, iz Tuzle i Banjaluke, da sarajevska kantonalna vlast umjesto ostavkama (jel stvarno neko misli da bi se u ovoj zemlji nekog moglo natjerat na ostavku „mirnim demonstracijama“?) reaguje sramotnim, idiotskim, javnim oglasom po novinama u kome se građane naziva ruljom, njihov protest „morbidno iskonstruisanim buntom prema Vladi i njenom Premijeru“, „monstruoznim scenarijem“, „režiranim nasiljem“, „podrivanjem pravnog sistema“ „ozbiljno razrađenim scenarijem za destabilizaciju najuspješnijeg kantona i Sarajeva kao glavnog grada države Bosne i Hercegovine“, uz paranoični ispad esencijalnog ludila „Ne bi bilo iznenađujuće da je ovaj nemio događaj iniciran i pripreman i van granica Bosne i Hercegovine, u kontekstu globalne krize u regionu“ (elem, samo je falila priča o „antiislamskoj zavjeri i histeriji“, ali je nju trenutno zabezecovao Mustafa, jer mu je zafalilo batina za mlaćenje po glavama onih što baš ne kontaju njegovu potrebu da im, po principu „Treba krenut na vrijeme“, vjerski podučava spermatozoide i jajne ćelije).

Ali… manimo se budala.

Stvar dobrog ukusa

„A sad idemo da mirno i dostojanstveno demoliramo televiziju“ antologijska je rečenica predratnih demonstracija u Sarajevu, i sadrži u sebi, zapravo, svu tragediju pokušavanja da se površni, malograđanski, konformistički nivo poimanja stvarnosti poveže sa stvarnom prirodom uličnog protesta.

Ograđivanje organizatora od posljedica demonstracija i medijsko tretiranje istih kao „divljanja“ pokazuje dubinu jada i čemera ovog društva. Neshvatanja elementarnih stvari. Prirode građanskog aktivizma, unutrašnje logike demonstracija i podjele odgovornosti u toj priči. Pokazuje, zapravo, do koje mjere nas je vlast svela na poslušnu stoku. Na ovce koje misle da je znak protesta – blejanje! Ili „pištanje u pištu“.

Demonstracije u svojoj osnovi i jesu oblik sile. One se u demokratskim društvima pojavljuju tamo gdje sistem zataji. Kao nadomjestak za građanski glas koji se izgubi u kafkijanskim prostorima birokratsko-političkog ignoranstva, gluposti, nemorala i bezumlja. One, po definiciji, nisu govor, nego krik. I prijetnja!

Pojavljuju se da popune vakuumsku prazninu i signal su greške u sistemu ili nesposobnosti da se problem riješi na normalan način. Institucionalno. Dokaz su odrođenosti vlasti i njenog ignorisanja potreba svojih građana. Ili nesposobnosti da se te potrebe zadovolje a problemi riješe.

Čitava ova stvar je, samo odličan primjer situacije u kojoj destrukcija daje konstruktivni doprinos rješenju problema. Jer je vlast konačno ČULA! I prestala se smijuljiti iza zavjesa. Ova vlast, naime, razumije samo silu. Treba li primjer? Po ko zna koji put, ovih dana, radnici jedne firme štrajkaju glađu. Danima. A da se niko iz vlasti na to ne obazire. Niti će. Da su umjesto sebi, zaprijetili njima, možda bi nešto i dobili. Ovako samo, nek mi oproste, prave budale od sebe i služe za potsmijeh gomili bezdušnih bandita na vlasti.

Što se tiče autora ovog teksta, unisona osuda nasilničke komponente u proteklim demonstracijama, pogotovo njeno preuveličavanje („ogromana materijalna šteta“, „demolirana zgrada Vlade“, „stravično bombardovanje“) samo je razlog više da se sa staračkog pacifizma (zapravo je to više posljedica rata, poslije koga više ne mogu smislit nikakvo nasilje, ali to nije bitno za priču) vratim na radikalizam nekih ranijih životnih faza i da, kada već organizator nije imao hrabrosti za to, sam „preuzmem odgovornost“. Ili se bar ne ogradim od posljedica.

Razbiti zgradu vlade u situaciji kao što je naša, nije samo izraz beznađa i očaja, duboko ugrađenog u nama, nego je to i stvar dobrog ukusa, elementarne političke pismenosti i svijesti o vlastitoj odgovornosti i potrebi javnog manifestovanja svog stava, odbijanja da se ćutanjem i nečinjenjem više bude saučesnik i da se vlasti jasno stavi do znanja ko je ona i šta se o njoj misli.

Zgrada Kantona Sarajevo, ZGRADA VLASTI, je metafora. Simbolička vrijednost. Napad na nju nije napad na zgradu ili ljude, nego izraz protesta protiv bezumne bešćutne, kriminogene i zločinačke vlasti, koja svojim građanima ne služi, nego svoje građane pljačka ubija i ponižava. Sistemski ih unesrećuje.

Svima je, valjda, pritom jasno, da je prvobitni motiv okupljanja, u ovoj priči, samo povod. A da su uzroci mnogo dublji. Kao što je i Vlada SK (ne samo njena zgrada) takođe samo simbol sveukupne vlasti u Bosni i Hercegovini i njenog zajebavanja sa svojim građanima. Ali… odnekle se moralo krenuti. I, nadam se, da se neće i završiti.

  1. Komentariši

Vaš komentar

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s