O podršci revolucionarima


Pišem i zato što trebaju pisati oni koje ne dotiču problemi dnevnog preživljavanja 

Posljednje demonstracije u našim gradovima pokazuju atrofiju naše građanske moći da utječemo na promjene.

Piše: Emina Ganić

Ima nešto u svima nama što teži da bude saveznik vatre.

Suočeni s nepravdom, umorni od nemoći, ima nešto u nama što kaže – neka gori. Glasački listići su već dugo rebusi koje ne znamo riješiti, jer uvijek nekako završimo sa odgovorom koji vrh olovke ne vodi iz labirinta. Protesti su već dugo gašeni obećanjima koja stoje neispunjena. Mjeseci česti – plate male i rijetke. Tužna je to istina: od vatre je teže okrenuti glavu nego od čovjeka.

Pišem, polaskana upitom urednika – novinara kuće koju iznimno poštujem, da ponudim kratki tekst vođen sentimentom rečenica objavljenih na vlastitoj facebook-stranici, u kojima kažem da ove posljednje demonstracije u našim gradovima pokazuju atrofiju naše građanske moći da utičemo na promjene i u kojima žalim zbog vatre.

Pišem i zato što trebaju pisati oni koje ne dotiču problemi dnevnog preživljavanja i zbog toga stoje na marginama revolucije u čijem bi epicentru morali biti. Strah se uvukao u kosti ovakvih kao ja, onih koji imaju nešto što bi moglo da gori – kuće i zgrade, planove i ambicije. Podsjećaju me na to neki revolucionari kada žalim zbog vatre i ispisuju me iz svoje revolucije. A revolucija, opet, traži mene. Ili tačnije, i mene.

Zemlja koja korumpira

Povjerenja među ljudima je malo i jasno je zašto je tako. Naša zemlja nije samo korumpirana – ona korumpira.

Degradira tkivo koje nas veže. Svaki uspjeh stavlja pod sumnju i cementira naše predrasude manjkom efektnih procesa kojima bi ih otklonili. Širokim plaštom nas je, nakon jednostranačke, višestranačka diktatura ogrnula.
Pod njim smo svi potencijalno krivi i svi potencijalno nevini.

Godinama, i sistematično, guši se glas nezavisnog i progresivnog pojedinca. Gasi se moć udruženja građana, umjetnika i intelektualaca. Tiho se dese te blage korekcije sebe, da udovoljimo onome ko drži ključ izložbe, naknade, granta od kojeg se mora živjeti kad nemaš zanat u rukama i prodaješ (mada sve manje, sve manje) istinu i ljepotu.

Gasi se moć nevladinih organizacija iscrpljenih od skakutanja s jedne na drugu nogu u borbi da ne ispadnu iz igre prožete tiranijom donatorske kulture, tiranijom pravila neke političke korektnosti koja, možda, samo krije impotenciju (mada imam i bolju riječ) međunarodne zajednice. S kim onda i čim ovu Bosnu, ovu Hercegovinu iskaliti?! Nije ovo eulogija – ovo je poziv.

Danas nije dan za naše razumljive, ljudske i opravdive strahove te zato moramo pitati – praveći se da nema razlike između rulje i demonstranata, huligana i revolucionara – pravdamo li samo sebe? Pomaže li to nekome osim upravo onima zbog kojih dižemo naše oprezne glasove?

Kada zamijenimo razumijevanje (koje ne zahtijeva poseban ni intelektualni ni emotivni napor) sa odobravanjem, ne maskiramo li time samo naš groteskni kukavičluk da se pozovemo u srž revolucije? U kom trenutku smo, napokon i tiho, u sebi pristali na gradaciju pogrešnog u zavisnosti od motivacije počinitelja? Je li to, napokon, naša finalna lekcija za ove nove, bolje generacije? I gdje smo je sami naučili?

Oni koji opravdavaju mentalitet razjarene mase, čini mi se sasvim sigurno, u njoj ne mogu zamisliti svog brata, sestru, poznatu djecu iz haustora. Prema njima bi strožiji bili. Skuplji bi im bio njihov zločin i njihova (moguća) kazna. Skuplja nenaučena lekcija. Podrška vatri nije podrška bijesu obespravljenih. Ona je odušak naših podbačaja – u njoj je sav raskoš atrofije naše kolektivne građanske moći, u njoj je trijumf dugogodišnjeg i sistematičnog uništavanja naše vjere u mogućnost organizovanog, političkog, nestranačkog djelovanja. I to danas trebamo adresirati.

Revolucija mora pripadati svima

Nije to ni važna ni nova spoznaja: nekada vatrom i kamenjem možemo nešto što pameću nismo znali, ili dovoljno htjeli. Nešto, nikada sve. Zmija naše političke matrice je orourobos, a vatre se kad-tad moraju gasiti. Naše rukovodstvo, trenutno potreseno i potjerano, agilno je.

Ako je ovo početak revolucije, onda umjesto eksklamacija koje svojom žestinom kriju manjak ubjeđenja, trebamo istinsku snagu svih slojeva ovog društva i naš najlucidniji i najhrabriji kutak pameti.

Revolucija mora pripadati svima nama, jer je svima nama potrebna. Danas je vrijeme da stanemo ispred, a ne iza vatre. Tu smo potrebni novim, i boljim generacijama. Usmjerimo našu debatu ka boljoj artikulaciji naših kolektivnih ciljeva, pokrenimo raspravu o što efektnijim načinima pružanja strateške i pravne pomoći narodu koji nas danas vodi.

Vrijeme je da sustignemo odlučnost onih koji više nemaju ni vremena ni strpljenja da nas čekaju. Oružje naših intelektualaca, umjetnika, poduzetnika – što prašnjavo, što glanc novo i nikada iskorišteno – jače je i bolje od kamenja.

  1. Komentariši

Vaš komentar

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s