Kazna Turskoj za neposlušnost

Kao članica NATO-a, Turska je u očima njenih moćnih saveznika, očito, prekoračila dozvoljene i do tada važeće norme koje joj je dodijelio globalni hegemon.

Istanbul, Turska
Samopouzdanje je potaknulo vrhušku AKP-a da iskoči iz dotadašnjeg šablona i prekorači svoju subordniranu stratešku ulogu

Piše: Osman Softić

Jedan umirovljeni diplomata nazvao je tursku politiku “dubokom vodom”, aludirajući pritom na vjerovatnoću da ono što smo kadri saznati iz medija i štampe, predstavlja tek vrh ledenog brijega u odnosu na nevidljivu borbu koja se vodi u Turskoj i oko nje. To nimalo ne čudi jer je riječ o najznačajnijem geostrateškom komadu Evroazije, čija kontrola određuje i kontrolu ostatka svijeta.

Nedavna korupcijska afera u Turskoj iskorištena je da se putem vrhuške pokreta Hizmet i Fethullaha Gulena diskreditira i sruši Erdoganova Vlada koja je u toku protekle decenije pozicionirala Tursku među 16 najmoćnijih svjetskih ekonomija, a pod čijim je skutima i Hizmet doživio svoju najveću slobodu i procvat.
Pravi razlozi su kažnjavanje Turske za neposlušnost, od sila kojima je njena politika decenijama bila poslušna i subordinirana.

Ako se pokaže da su ove optužbe utemeljene, to će onda značiti da se Turska vraća u neku vrstu novog starog autoritarizma, koji tek karakterizira drugačija politička ideologija.

Riječ je o istoj vladi koja, navodno, postaje sve manje osjetljiva prema opravdanim zahtjevima svojih građana te čijeg premijera sve više osuđuju za njegovo, kako kažu, učestalo autoritarno ponašanje i sklonost ka teorijama zavjere, zatvaranje i protjerivanje novinara, kontrolu interneta, sužavanje sfere civilnog društva u korist jačanja izvršne vlasti. Ako se pokaže da su ove optužbe utemeljene, to će onda značiti da se Turska vraća u neku vrstu novog starog autoritarizma, koji tek karakterizira drugačija politička ideologija.

Podijeljena mišljenja

Mišljenja stručnjaka o ovom pitanju su podijeljena, a situacija u Turskoj je krhka i delikatna. Ipak, smatram da se ne radi o regresiji u diktaturu, već o mjerama koje su prema mišljenu Erdogana nužne, kako se u Turskoj ne bi ponovio sirijski ili, pak, libijski scenarij. Sloboda je neprikosnovena vrijednost, ali su red i sigurnost prioretetniji od sloboda koje bi mogle otvoriti vrata anarhiji. O tome najbolje svjedoče jučerašnji protesti u Sarajevu.

Stoga, optužbe na račun premijera Erdogana, da je postao paranoičan, ne samo da su neosnovane već su i maliciozne. Za njegovu opreznost i zabrinutost ima i objektivnih razloga.

Način vođenja turske vanjske politike ovu je zemlju najviše stavilo pod lupu njenih moćnih saveznika.
Odatle, sukob na relaciji AKP – Hizmet nije došao nenajavljeno, budući da antivladini protesti od 1. juna 2013. u vezi sa Gezi parkom u Istanbulu i nedavna korupcijska afera koja je rezultirala ostavkama nekolicine ključnih ministara i otpuštanjem drugih, nisu nepovezane i izolirane pojave, već logičan slijed događaja.

Zbog toga, Erdoganov odnos prema njegovim kritičarima, kako onim unutra, tako i onima vani, možda najbolje opisuje simpatična izreka: “Ako sam paranoičan, to ne znači da se protiv mene nisu urotili’.

A protiv turske politike, koju vode premijer Erdogan i njegov ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu, itekako su se urotili svjetski moćnici, prije svega SAD. Razlozi za to su kompleksni, mnogobrojni i nisu tajna, jer o njima postoje brojne izjave i zapisi u javnom domenu.

Otvorene simpatije i podrška Erdoganove vlade Hamasu u Palestini, koje nisu išle naruku Izraelcima, drugi su važan razlog zbog kojeg se prigovara Erdoganu.

Erdoganova neupitna podrška svrgnutom predsjedniku Egipta Mohamedu Mursiju i političkom pokretu Muslimanska braća te njegovo protivljenje državnom udaru u toj zemlji naišli su na protivljenje najmoćnijih zemalja regije, Izraela i Saudijske Arabije, ali i drugih bogatih zemalja članica GCC-a. Izuzetak je jedino Katar, koji je sve vrijeme podržavao demokratsku vlast u Egiptu, kao jedina zemlja koja je ostala uz Tursku.

Otvorene simpatije i podrška Erdoganove vlade Hamasu u Palestini, koje nisu išle naruku Izraelcima, drugi su važan razlog zbog kojeg se prigovara Erdoganu. Nakon što je humanitarna flotila Mavi Marmara pokušala dostaviti pomoć Gazi pod opsadom desio se krvavi masakr koji je počinio Izrael, a u kojem je smrtno stradalo devet turskih humanitaraca, odnosi Turske i Izraela pali su na najniži nivo.

Do tada, Turska i Izrael bili su najbliži saveznici na Bliskom istoku. Njihovo savezništvo bilo je tako duboko da su razmjenjivali čak i najosjetljivije obavještajne podatke, a avioni izraelskih zračnih snaga bili su stacionirani u Turskoj, na granici prema Iranu.

Razlog je i turska politika u Siriji, utemeljena na moralnim i humanitarnim načelima i strahu od posljedica kurdskog separatizma. Turska politika prema Siriji postavljena je na premisi da Assadov režim neće dugo izdržati ako se protiv njega upotrijebi snažna vojna sila. Ovakva politika doživjela je razočarenje, a leđa su joj okrenuli i Amerikanci koji su je, u početku, ne samo podržavali već na njoj insistirali.

Štaviše, turska moralna i pravedna politika proglašena je sektaškom, a njena vlada optužena da favorizira sunitski faktor na štetu šiitskih političkih pozicija u regiji. Uporno ustrajavajući na politici moralnih načela pravednosti te pružajući podršku demokratskom izboru arapskih naroda, Turska je izgubila naklonost Saudijske Arabije i njenih susjeda. To je automatski značilo i otkazivanje poslovnih ugovora koji se procjenjuju na stotine milijardi dolara, što se, itekako, odrazilo na slabljenje turske ekonomije.

Američki idealisti diče se svojim demokratskim vrijednostima te ih žele proširiti i na ostatak svijeta.

Je li Turska voljna platiti ovu visoku cijenu za politiku zasnovanu na idealizmu i moralnim načelima ili je trebala pokleknuti i prihvatiti diktat reakcionarnih arapskih monarhija i Izraela, podržati vojni udar u Egiptu i popljuvati se na teško izborene demokratske vrijednosti koje je ostvarila kod kuće u borbi protiv kemalizma, pitanje je o kojem je podijeljena turska javnost, ali i politička vrhuška. Erdogan ne izgleda kao lider koji će lahko pokleknuti. Osim toga, on ima snažan demokratski mandat koji mu daje za pravo da pokaže i liderstvo i odlučnost, što on i čini.

Ovdje je korisno povući paralelu sa SAD-om. Američki idealisti diče se svojim demokratskim vrijednostima te ih žele proširiti i na ostatak svijeta. Da bi to postigli, nerijetko koriste i vojnu silu, doduše onda kada se to podudara s njihovim drugim ciljevima. Na pitanje Johna Pilgera, Madeleine Albright je svojevremeno odgovorila ‘kako se sankcije SAD-a protiv Iraka isplate, čak i po cijenu rizika da pola miliona iračke djece umre od posljedica sankcija uvedenih protiv te zemlje’.

Albrightova je taj nemoralni čin njene vlade pokušala opravdati po svaku cijenu. Agresiju na Irak Bushove i Blairove administracije nisu mogli spriječiti ni milioni antiratnih protesta u tim zemljama. Svoje vojne pohode ove zemlje pravdale su izbornim mandatom. Kako bi ušutkale protivnike rata, uvele su niz drakonskih zakona kod kuće.

Erdogan i Davutoglu odaju drugačiji dojam. Oni vjeruju da se za moralna uvjerenja isplati boriti, i čini se da će na tome istrajati, uprkos trenutnim poteškoćama.

Turska se suprotstavila korištenju njene teritorije za invaziju Iraka. Osobno sam prisustvovao predavanju Ahmeta Davutoglua 2003. kada je kao glavni savjetnik za vanjsku politiku branio taj stav Turske vlade u jednoj zapadnoj prijestolnici. Ako su Bush i Blair ustrajavali u nezakonitoj agresiji suverene arapske zemlje, zašto onda Erdogan i Davutoglu ne bi trebali graditi prijateljske odnose sa onima koji baštine islamske, ali i demokratske vrijednosti i istrajavati na moralnim načelima pravde, slobode, demokratije i, dakako, prava arapskih naroda da biraju svoju vlast?

Predsjednik Abdullah Gul, iako baštini identične moralne vrijednosti, ima nešto drugačiji i, reklo bi se, pragmatičniji stav, kada je riječ o vanjskoj politici. On je realista i vjeruje da Turska politika mora uvažavati realnost, čak i kada je ona okrutna i nepravedna. Vjeruje da se politika mora zasnivati na umijeću mogućeg, a ne na željama koje je nemoguće postići, s obzirom na promjenjene strateške okolnosti. Upravo zbog toga, Gul se u očima zapadnih zemalja, ali i bogatih arapskih porodičnih oligarhija, doima prihvatljivijom opcijom za budućeg predsjednika Turske. Postoje čak spekulacije da se i Erdogan pribojava takve mogućnosti, što bi, ako se pokaže tačnim, moglo dovesti do dalje destabilizacije AKP-a.

Turska je tokom posljednjih nekoliko godin postala ozbiljan regionalni politički i ekonomski faktor na Bliskom istoku, Balkanu, Africi, Jemenu i srednjoj Aziji. Nezamjenjivi geostrateški položaj Turske, potpomognut njenim briljantnim ekonomskim razvojem, mirnim ekspanzionizmom koji je utemeljen na ekonomskoj i trgovinskoj razmjeni i kulturnoj saradnji prema vani i značajnim koracima na planu demokratizacije iznutra, osigurali su joj prosperitet, ugled, poštovanje, ali i samopouzdanje.

Upravo to samopouzdanje potaknulo je vrhušku AKP-a da iskoči iz dotadašnjeg šablona i prekorači svoju subordniranu stratešku ulogu koja joj je bila namijenjena i sve vrijeme dirigirana geopolitičkim imperativima i potrebama SAD-a.

Onoga momenta kada se Turska drznula voditi autentičnu i nezavisnu vanjsku politiku, utemeljenu na vlastitim moralnim i kulturno-civilizacijskim vrijednostima, nacionalnim interesima i ciljevima, postala je predmet zabrinutosti u Washingtonu i prijestolnicama Bliskog istoka, koje bez pogovora slijede i servisiraju politiku SAD-a.

Ono što je dodatno naljutilo američku administraciju je odluka Erdoganove vlade u oktobru prošle godine o nabavci proturaketnih sistema iz Kine

Kao članica NATO-a, Turska je u očima njenih moćnih saveznika, očito, prekoračila dozvoljene i do tada važeće norme, koje joj je dodijelio globalni hegemon. Situacija preko koje SAD više nije željela šutke preći, a da oštro ne upozori Tursku, dodatno je uzrokovana trgovinskim transkacijama koje je Turska imala sa Iranom, putem Halk banke. Američki ambasador u Ankari Francis J. Ricciardone koji je na to upozoravao Tursku vladu, navodno je sa kolegama ambasadorima na jednom zatvorenom sastanku izjavio, kako će se uskoro “imperija početi urušavati”, što je on kasnije negirao.

Ono što je dodatno naljutilo američku administraciju je odluka Erdoganove vlade u oktobru prošle godine o nabavci proturaketnih sistema iz Kine, posredstvom državne kineske kompanije (CPMIEC), a ne od SAD-a ili neke od članica NATO-pakta. Ovakva odluka uslijedila je nakon Erdoganove posjete Pekingu u aprilu 2012. Bila je to prva posjeta jednog turskog premijera Kini, u posljednih 27 godina.  Za vrijeme te posjete došlo je i do potpisivanja trgovinskih ugovora između Kine i Turske u vrijednosti od nekoliko milijardi dolara.

Budući globalni rival 

Ulje na vatru dolila je i vijest da je Erdogan tada zvanično zatražio prijem Turske u punopravno članstvo Šangajske organizacije za saradnju (SCO), budući da je i Rusija članica ove, itekako važne multilateralne organizacije, koja nije samo ekonomska unija, već i sigurnosna platforma, a time i budući globalni rival Americi, jer se protivi američkoj hegemoniji u Aziji.

U junu prošle godine Erdoganu je, protestima u vezi sa Gezi parkom, poslan signal da se takve avanture ne mogu prepustiti slučaju. Budući da to nije bilo dovoljno, aktiviran je mehanizam Hizmeta, za koji je Ursula Spuler-Stegemann sa Univerziteta u Marburgu u Njemačkoj izjavila da je “najznačajniji”, ali i najopasniji islamski pokret.

Hoće li nezavisna politika Turske odoljeti snažnim međunarodnim pritiscima izvana i njihovim domaćim simpatizerima unutar Turske, pokazat će turski lokalni izbori u martu i predsjednički izbori krajem godine.

  1. Komentariši

Vaš komentar

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s