Inzko je eskalirao

Jasno je zašto OHR nikada nije reagirao na aparthejd u BiH, na prava manjina, štrajkove gladnih, šatorska naselja, ustavne i neustavne nasrtaje na državu BiH.

Inzko
Po njima (OHR-u) Bosna i Hercegovina treba biti u trajnom stanju ni rata ni mira, smatra autor

Piše: Nedžad Ibrahimović

“Inzko je eskalirao!” – upečatljiv je komentar što se pojavio na Facebooku koji, za razliku od javnih medija, nije dio istoga pokvarenoga sistema protiv kojega su demonstranti ustali.

Visoki Predstavnik u BiH Valentin Inzko za bečki je Kurier izjavio kako je “sadašnje stanje u BiH najgore od završetka rata” te da, ako “stanje (sic!) bude eskaliralo morat će se, eventualno, razmišljati i o trupama EU-a” koje bi, kako bi se moglo pretpostaviti, poradile na deeskalaciji, odnosno smirivanju toga stanja.

Dakle, Visoki Predstavnik bi sve da smiri, da sve “rećemo” vrati “u normalu” pa dalje veli kako bi zato trebalo ojačati “pravnu državu”, a na samome kraju intervjua (nakon jačanja policije, tužilaštva, vojske, demokratije, pomirenja i drugih pseudo-liberalnih instanci-floskula) spominje i obrazovanje. Potom, “gdje će suza neg’ u oko”, čistom psihoanalitičkom simptomatologijom Visoki nam Predstavnik razotkriva temeljnu strategiju i “traumu” OHR-a (i tzv. “međunarodne zajednice”) kada kaže da “dugo ljudi nisu protestirali jer im je mir poslije rata sa više od 100.000 mrtvih bio važan“.

Koja se to “skrivena tema” i kakva se ideologijska “trauma” sada ovdje razotkriva? Sasvim je jasno da: a) gdje god se rat spominje u dnevnopolitičkim “prepucavanjima”, on, faktički, nije završen; b) gdje se god mir svakodnevno spominje, nemir kontinuirano vlada; c) gdje god se svakodnevno spominju desetine hiljada mrtvih kroz javni i politički diskurs (a ne kroz znanstveni, niti kroz atropološki, viktimološki, povijesni ili statističko-populacijski), jasno je kako on (diskurs) ničemu drugome ne služi, nego tek ideologijama koje se putem političke nekrofilije uspostavljaju na ovim prostorima već najmanje pola stoljeća; potom, d) “rješavanje” socijalnih i egzistencijalnih problema kroz etno-nacionalističku prizmu (čitaj: daytonsku!) nužno ne rješava niti ekonomska niti bilo koja druga društvena pitanja; e) etničke teritorijalizacije “neprirodno” skrivaju ekonomske i interesne re-teritorijalizacije, itd.

Trajno na aparatima

Ako zaobiđemo sada sve moguće socio-politikološke i ideologijske atribute opisa OHR-ovih političko-strategijskih aktivnosti od njegova ustoličenja do danas, i razotkrijemo istinu/traumu koju Valentin Inzko i OHR skrivaju, onda je najjednostavnije reći ovako: BOSNA I HERCEGOVINA NE SMIJE BITI SLOBODNA ZEMLJA! Neki će reći da je to tako zbog šapa koju su na nju već spustili neoliberalni lešinari, neko drugi će reći da je njena nesloboda uvjet za rasprodaju (čitaj otimačinu) njene “porodične srebrnine” (vode, energije, telekoma, ljudskih resursa, itd.), neki drugi će, opet, reći da naša zemlja ne smije biti slobodna kako bi je se kao “final solution” lakše moglo podijeliti između Srbije i Hrvatske (ovih su dana učestali sastanci srpskih političkih elita s obje strane Drine, SDP-ov premijer Hrvatske je danas u Mostaru).

Činjenice su neumoljive: sada je jasno kako je od svoga uspostavljanja OHR u Sarajevu samo zato kako bi se ta suštinska istina/trauma prikrila. Inzko je “eskalirao” i tako andersenovski razotkrio da je car go.

Jasno je onda zašto OHR nikada nije reagirao na aparthejd u BiH, na lokalne, etničke i političke fašizme, na prava manjina, nikada nije reagirao na štrajkove gladnih, na šatorska naselja, nije reagirao na ustavne i neustavne nasrtaje na državu BiH od strane svih nacionalističkih elita, nije reagirao ni na šta! Nije, jer mu to i nije bio zadatak!

OHR-ov “grijeh nečinjenja” pokazuje se bio je, zapravo, “taktika skrivanja”.

Po njima (OHR-u) Bosna i Hercegovina treba biti u trajnom stanju ni rata ni mira, ona treba ostati upravljana političkim idiotima koji su je sve više i više zaduživali kod MMF-a i svjetskih monetarnih parazita, ona mora trajno ostati na aparatima, sve dok joj se oni ne isključe. E, te su aparate, ovih dana građani, a ne etničke elite riješili preuzeti u svoje ruke.

OHR-ov “grijeh nečinjenja” pokazuje se bio je, zapravo, “taktika skrivanja”. Aparthejd, naci(onali)zam, pokradene tvornice, uništen obrazovni sistem, siromaštvo trebali su održa(va)ti “mir poslije rata” kao tinjajući rat. Kao što neoliberalni vampiri moraju svoju žrtvu prvo umiriti, tako je OHR umirivao BiH. Svi ti Inzkovi domaći “hateri” što s visine pljuju po “žrtvi”, svi ti domaći pseudo-intelektualci sa plaćama od 5 – 6 hiljada KM, dvije su decenije radili samo i jedino na tome.
Onda kada je trebalo uraditi nužnu denacifikaciju društva, provesti opću lustraciju, kada je trebalo zdravom društvenom tkivu omogućiti da prodiše i počne stvarati nove vrijednosti, OHR-ovci su jačali represivne društvene aparate, policiju, vojsku, sudstvo i tužilaštvo. Pri tome, logično, kriminala je bilo sve više, nepotizam i korupcija su jeli ono malo zdravoga i mladoga društvenoga tkiva, osione SDP-ovske birokrate su se spominjale Kragujevca, Drugoga svjetskog rata i partizanske borbe, a javni emiteri svako malo puštali partizanske filmove.

Da je OHR ikada mislio nešto ozbiljno u korist stanovnika ove zemlje uraditi, prvo bi poradio na pomoći oživljavanju i dinamiziranju privrednoga života, na pomoći pri ustavnoj i obrazovnoj reformi sistema te obnovi same srži humanističkoga obrazovanja uopće.

Status quo

A i ako bi, kako Inzko priželjkuje, “EU-trupe” i došle u BiH, kojega bi to đavoljega smisla moglo imati? Recimo, da ove moćne (ne treba ih potcjenjivati!) političko-kriminalne etno-elite u Federaciji i u RS-u uspiju socijalne nemire prevesti u entonacionalne i etnosocijalne sukobe (sjetimo se kako je Milošević “pljuvao” po “slovenačkim frižiderima”), ako bi se iz ovih “dječijih revolucija” (zbog JMBG-protesta i velikog broja beznadežnih mladih ljudi u demonstracijma), dakle, ako bi se iz njih ponovo raspirio međuetnički ili međunacionalni rat (Srbija, Hrvatska), EU-trupe bi “imale smisla”, ali samo u tome da sve vrate na status quo, upravo na ono protiv čega su demonstranti i ustali.

Jedan drugi način animiranja “EU-trupa” moguće je zamisliti kao dio pripreme terena za Dayton II, što bi značilo da one moraju s oružjem “poraditi” na tome da se ukinu entiteti, da se smanji broj ili sasvim se ukinu kantoni, da se kreiraju ustavne preferencije za mogućnost artikuliranja građanskoga, ne primarno etnički razdijeljenoga društva, da se uradi već spominjana denacifikacija obrazovnoga sistema, itd.

A nije li sve sa puškama i EU-trupama i počelo?

  1. Komentariši

Vaš komentar

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s