Turska posla i neke druge igre

Turski premijer Erdogan među prvima je osudio prevrat u kojem je srušen demokratski izabran egipatski predsjednik Mursi, nazvavši ga vojnim udarom. Ne samo zbog podrške egipatskom islamističkom projektu, već i zbog činjenice da su turski generali četiri puta smjenjivali civilne vlade u Ankari i rovarili protiv njegove.

Turskoj politici prema Siriji težak su udarac nanijeli smjenjivanje egipatskog predsjednika Mursija i vojno-policijski obračun sa njegovim Muslimanskim bratstvom. I u Egiptu su Turci i Katarci nastupali zajedno. Puno su političke energije i para investirali u egipatski islamistički projekt “arapskoga proljeća”. Katarska TV Al-Jazeera – arapski kanal – bila je njegovim središnjim propagatorom. Egipćanin, šeik El-Karadavi, predsjedavajući nekakvog Vijeća islamskih znanstvenika sa sjedištem u Dohi, postao je sa svojim propovijedima na toj televiziji idejnim inspiratorom “umjerenoga islamizma” bliskoga turskom AKP-eu.

Turska-Katar -Egipat-Saudijska Arabija

Nova egipatska administracija, koju su instalirali generali, zatvorila je ekspozituru katarske TV u Kairu i strpala u istražni zatvor dvojicu njezinih novinara. Međutim, Karadvi je iz Katara, poslije kraćega prekida, nastavio sa svojim propovijedima, pozivajući sada na džihad protiv pučista koji su srušili Mursija. Pretvorio se od umjerenjaka u bojovnika. Osim toga, podnio je ostavku na članstvo u Znanstvenom vijeću Al-Azhara (najveće sunitske institucije visokog obrazovanja sa sjedištem u Kairu) u znak protesta protiv velikoga šeika Tajeba koji je podržao vojni udar. Nova katarska vlada emira Tamima, koja pokušava popraviti odnose sa saudijskim susjedima, pridružila se sa par dana zakašnjenja čestitkama što su ih njezini partneri iz Vijeća za suradnju Zaljeva (GCC) uputili privremenom egipatskom predsjedniku Mansuru. Saudijci, Emiraćani i Kuvajčani su odriješili kesu i par dana poslije Saudijska dinastija smatra Muslimansko bratstvo opasnošću za sigurnost svoje kraljevinesmjenjivanja Mursija stavili su na raspolaganje Kairu ukupno 12 milijardi dolara. Saudijska dinastija smatra Muslimansko bratstvoopasnošću za sigurnost svoje kraljevine. Nova egipatska vlada koju su nametnuli vojnici nešto je kasnije vratila Kataru 2 milijarde dolara ranijeg depozita sa obrazloženjem da joj taj novac “nije potreban”.

Turski je premijer Erdogan među prvima osudio prevrat u kojem je srušen demokratski izabran predsjednik Mursi, nazvavši ga vojnim udarom. Ne samo zbog podrške egipatskom islamističkom projektu, već i zbog činjenice da su turski generali četiri puta smjenjivali civilne vlade u Ankari i rovarili protiv njegove. Vojno-policijsko nasilje nad islamističkim prosvjednicima 14 kolovoza u Kairu nazvao je masakrom i pozvao je Vijeće sigurnosti UN-a pokrenuti akciju za zaustavljanje takvih zločina.  Zbog više sličnih izjava, uključujući zahtijeva za oslobađanje Mursija, Kairo je protjerao turskog ambasadora i diplomatsku komunikaciju dvije zemlje sveo na nivo otpravnika poslova. Ankara je uzvratila istom mjerom. Argument privremene Vojno-policijsko Nasilje nad islamističkim prosvjednicima 14 kolovoza u Kairu Erdogan je nazvao masakrom i pozvao je Vijeće sigurnosti UN-a na akciju za zaustavljanje takvih zločinaegipatske vlade kojega neumorno ponavlja njezin ministar vanjskih poslovaFahmi je da je vojska smijenila Mursija 30 srpnja “samo izvršavajući volju milijuna Egipćana”. To po njemu nije bio državni udar već “druga egipatska revolucija” (u prvoj 2011 smijenjen je Mubarak).

Nasilje nad mirnim prosvjednicima su također osudile SAD i EU.

Ukratko, projekt “umjerenog islamizma”, kojega su Turska i Katar promovirali u Egiptu, skinut je za sada sa dnevnoga reda. Uz Mursija su pohapšeni skoro svi poznatiji prvaci Muslimanskoga bratstva i više tisuća aktivista, a sama je organizacija zabranjena. No MB nije poražen i sa stalnim protestima nastavlja pružati otpor usprkos vojno-policijskoj represiji. Ova pogađa i liberalno-ljevičarske snage što su se suprotstavljale islamističkom projektu MB-ea i čije proteste sadašnji vlastodršci pokušavaju ušutkati sa vodenim šmrkovima, suzavcem i hapšenjima. Sa time se egipatska kriza nastavlja.

Egipat-SAD-Rusija

Obamina administracija, kojoj je u interesu stabilizacija političkih prilika u Egiptu, u nedoumici je. Uspješno je surađivala sa Mubarakovim režimom, bila je suzdržanija kada ga je naslijedila vojna hunta, a onda je našla zajednički jezik sa “umjerenom” Mursijevomadministracijom. Ova se je poslije njegove inauguracije obavezala ne dirati u egipatsko-izraelski mirovni ugovor, kojega su sponzorirali i kojega nadgledaju Amerikanci. To je omogućilo nastavljanje američke vojne pomoći Egiptu (1,3 milijarde dolara godišnje), što je jedan u primarnih interesa egipatske vojne institucije. Čak je bilo najavljeno obnavljanje zajedničkih vojnih manevara suspendiranih sa rušenjem Mubaraka. Osim utjecaja egipatskih događaja na politička kretanja u čitavoj regiji, sigurnost trgovine i tranzita nafte, uključujući i vojnih brodova Sueskim kanalom,  igra važnu ulogu u regionalnoj i globalnoj strategiji Washingtona.

Rušenje demokratski izabranog Mursija, poslije godinu dana njegova neuspješnoga upravljanja Egiptom, stvorilo je probleme Obami sa vlastitim Kongresom. Dobar dio Obamina administracija, kojoj je u interesu stabilizacija političkih prilika u Egiptu, u nedoumici jeveć ugovorene vojne pomoći je suspendiran, a otkazani su i zajednički vojni manevri. Iako je bilo bjelodano da je u Egiptu izvršen vojni udar, Obamina adminstracija nije to javno priznala, jer bi po američkom zakonu tada morala suspendirati sve odnose suradnje sa dotičnom državom. Uostalom, Washington je nastavio, što se je trudio naglasiti, sa isporukama rezervnih dijelova i dugoga materijala neophodnoga za “nastavljanje vojnih operacija protiv terorista na Sinaju”. Također nije prekinuo programe školovanja egipatskih vojnih kadrova u SAD. Američki sekretar obrane Hagel redovito telefonski komunicira sa generalpukovnikom El-Sisijem, koji je smijenio Mursija i koji upravlja egipatskom tranzicijom. Kako američka strana objavljuje – razgovaraju “o pitanjima bilateralnih odnosa, o egipatskim događanjima i o političkim kretanjima u regiji”.

Za razliku od tog kanala bilateralne komunikacije, odnosi dvije administracije su zvanično hladni. Nezadovoljna američkom suzdržanošću prema tranzicijskoj vladi, ova je počela pregovore sa Rusima o kupovini njihova oružja. Ruskom vojnim predstavniku koji je bio pozvan u Kairo podastrta je široka lista želja. Tada jePuštena je vijest kako je Egipat spreman ustupiti Rusima vojnu bazu kod Aleksandrije, u čiju je luku uplovio ruski razarač “Varijag”objavljeno kako su Rusi spremni isporučiti Egiptu vojne helikoptere i sustave obrane, te popraviti i osuvremeniti stare sovjetske MIG-ove, u ukupnoj vrijednosti od 2-4 milijarde dolara. To bi prema neimenovanim egipatskim izvorima platile bogate arapske monarhije. Puštena je i vijest kako je Egipat spreman ustupiti Rusima nekakvu vojnu bazu kod Aleksandrije, u čiju je luku uplovio ruski razarač “Varijag”. Pozdravljen je sa ispaljivanjem počasnoga plotuna i vojnom muzkom. Sve je izgledalo spremno za svečano potpisivanje ugovora, zbog kojega su u Kairo doputovali ruski ministar vanjskih poslova Lavrov i njegov kolega iz ministarstva obrane Šoigu (ovaj je neposredno prije toga bio u Beogradu). U medijima se je tada postavilo pitanje da li Egipat mijenja svoju vanjsku politiku oslonca na SAD, i da li se Rusi vraćaju na Bliski istok kao u doba Hladnoga rata? Tek je dva tjedna poslije povratka delegacije u Moskvu zamjenik ruskog ministra obrane priznao da nikakav dogovor nije postignut sa egipatskim “dugogodišnjim nepouzdanim partnerima”. Ispada da su sa razgovorima o kupovini oružja i sa pozivom ruskoj delegaciji, Egipćani zapravo slali poruku Washingtonu – “ako vi nećete, onda će Rusi!” No Amerikanci nisu zagrizli, iako je državni tajnik Kerry izjavio kako je sa prevratom od 30-srpnja “spašena egipatska demokracija”.  Rusi su ipak pristali dati kredit Egipćanima za kupovinu 120.000 tona njihova žita, a turističke su agencije obaviještene da je situacija u Kairu i Gizi (gdje su piramide) sada “sigurna” za dolazak ruskih turista.

Kolateralna žrtva egipatskog prevrata

Egipatski mediji optužuju SAD za raniju neprincipijelnu podršku MB-u i drugim islamističkim pokretima u regiji. Okrivljuju Washington za krizu koju preživljava Egipat. Takve su tvrdnje, paradoksalno, popularne među egipatskim masama i jačaju nacionalističke kredencijale generalpukovnika El-Sisija i vojske. Spor sa Erdoganovom Turskom se pravda obranom nacionalnog suvereniteta. Žrtve kampanje protiv inozemnog miješanja u unutrašnje egipatske stvari su postali i Palestinci Gaze odakle se navodno uvozi terorizam, i sirijske izbjeglice.

Gazanskih 1,7 milijuna Palestinaca su zapravo glavne kolateralne žrtve demontiranja modela “umjerenog islamizma” MB-a u Egiptu, kojega su gurali Katar i Turska. Dok je Mursi još bio u predsjedničkoj palači sa njim su komunicirali prvaci Hamasa, političkoga krila palestinskoga MB-ea, dok je egipatska vojna obavještajna služba na terenu Sinaja vodila vlastitu politiku. Nije mogla spriječiti zvaničnu posjetu tadašnjeg katarskog emira Hamada, koji je prvi i jedini od inozemnih šefova država kročio na tlo Gaze i obećao pola milijarde dolara pomoći za popravak derutne infastrukture tog palestinskog teritorija pod zajedničkom egipatsko-izraelskom blokadom. Za to su bili Gazanskih 1,7 milijuna Palestinaca su glavne kolateralne žrtve demontiranja modela “umjerenog islamizma” Muslimanskog bratstva u Egiptujako zainteresirani i egipatski proizvođači građevinskog materijala. Zbog tog je projekta, koji je trebao “moderirati” Hamas, njegov generalni sekretar Mešal, koji je dotle boravio u Damasku. iznenada prešao u tabor protivnikaAsadova režima i preselio se u Katar. Bio je iMursijevim privilegiranim sugovornikom.  Sa egipatskim  pučom i dolaskom Tamima na čelo katarskog emirata – Hamas je ostao bez saveznika koji su mu pomagali.

Egipatska je nova vlast potpuno blokirala Gazu u koju nikakva vanjska pomoć više nije stizala. Granični prijelaz između Egipta i Gaze, koji je nekako funkcionirao za Mursijeva mandata, uglavnom je zatvoren još od kolovoza.  Egipatski su generali sa svojom “borbom protiv terorizma”, uz pristanak Izraelaca, na ranije demilitarizirani Sinaj dopremili svoje blindirane jedinice i vojne helikoptere (ranije je zračni prostor Sinaja bi zabranjen egipatskoj vojnoj avijaciji). Ustremili su se na švercerske tunele ispod granice sa Gazom koje je nekadašnjiMubarakov režim tolerirao. Sada su sustavno rušeni, sa čime Kairo dokazuje Tel Avivu i Washingtonu kako striktno provodi svoje obaveze proizašle iz mirovnog ugovora sa Izraelom. Tako je Gaza ostala bez dizela za električne generatore i pumpe, građevinskog materijala i hrane, dok joj stanovništvo u ove zimske dane gladuje. Sa time se pokušava prisiliti Hamas na kapitulaciju i pristanak na podvrgavanje diktatu Fataha i njegove Palestinske uprave koja nominalno upravlja Zapadnom Obalom.

Demontiranje turskog modela

Ambicije Turske da se sa svojom agresivnom neo-otomanskom politikom prema arapskim susjedima  nametne vodećom regionalnom silom torpedirana je sa gore opisanim razvojem događaja u Siriji i Egiptu. No model tzv. umjerenoga islamizma što ga je promovirala AKP-ova vlada doveden je u pitanje i u samoj Turskoj, prvo sa brutalnim policijskim obračunom sa demonstrantima na istanbulskom trgu Taksim i susjednom parku Gezi, a najviše sa korupcionaškim skandalom otkrivenim ovoga studenoga i histeričnim pokušajima premijeraErdogana zataškati  aferu. Korupcija je rak-rana turske politike. Zbog korupcije prethodne civilne vlade neoislamstička AK stranka je 2002 godine prvi puta pobijedila na parlamentarnim izborima. Njezina je administracija u kratkom roku zaustavila galopirajuću inflaciju, spasila zemlju bankrota i pokrenula ciklus ekonomskog napretka što su birači  nagradili na izborima 2007 i 2011. Patrijarhalna demokracija, sa do sada nedodirljivim Erdoganom na čelu, dičila se je sa uspjesima svoje neoliberalne ekonomske politike i moralnom superiornošću.  Zahvaljujući tomu uspjela je na dva referenduma amandirati Ambicije Turske da se svojom agresivnom neo-otomanskom politikom prema arapskim susjedima  nametne vodećom regionalnom silom torpedirana je razvojem događaja u Siriji i Egiptunaslijeđeni ustav iz 1982 i podrediti ranije moćnu vojnu instituciju kontroli vlade i parlamenta.

Erdoganu slijedeće godine ističe treći mandat na premijerskom položaju, a po statutu njegove stranke ne može se kandidirati za četvrti. Naciljao je položaj predsjednika republike, ali sa izvršnim ovlastima koje sadašnji predsjednik republike i stranački kolegaGul nema (funkcija mu je protokolarna). Zato je u parlamentu pokrenuta inicijativa za treću izmjenu ustava sa kojom bi se uveo predsjednički sustav. Oporbene stranke su se suprotstavile Erdoganovim “sultanskim ambicijama” i inicijativa je blokirana.  A po svemu sudeći ni Gul nije bio spreman dragovoljno se odreći svoga mandata.

Bez obzira kakav će biti ishod sadašnje korupcionaške afere u koju su direktno ili indirektno umiješani AKP-ovi ministri unutrašnjih poslova, privrede, prostornoga uređenja i okoliša, i europskih integracija, te  više činovnika njihovih ministarstava, generalni direktor državne Halk banke, načelnik jedne istanbulske općine i više poslovnih magnata bliskih vlastima. Istražni su organi u koordiniranoj akciji u Istanbulu i Ankari pohapsili u jednom danu šezdesetak osumjničenika. Tri dana kasnije podignuta je sudska optužnica protiv 24 njih, među kojima i dvojice sinova ministara unutrašnjih poslova i privrede.

AKP-ova “moralna bezgrešnost”  već je sada dovedena u pitanje. Situaciju je pogoršao samErdogan, optužujući “mračne inozemne sile” koje u dosluhu sa “domaćim sub-kontraktorima” pokušavaju rušiti njegovu vladu. Istupajući pred svojim sljedbenicima na mitinzima na sjeveru zemlje optužio je “izdajnike i špijune koji su se infiltrirali o državne institucije”.

Ministru unutrašnjih poslova, koji je za aferu doznao iz novina, naredio je provesti čistku u redovima policije. Taj je u tri slijedeća dana smijenio 113 istanbulskih i Model tzv. umjerenoga islamizma što ga je promovirala AKP-ova vlada doveden je u pitanje u samoj Turskoj,ankarskih policijskih djelatnika koji su više od godinu dana istraživali korupciju i potkupljivanja o kojim je riječ, uključujući šefa istanbulske policije  koji se je proslavio vođenjem istrage protiv generalske zavjere poznate pod imenom Energekoma. Državnom tužiocu koji vodi ovaj postupak pridodata su dva pomoćnika koji će ga kontrolirati. Vlada je istovremeno promulgirala novi propis kojim se svi policijski i tužilački istražitelji obavezuju o tim operacijama informirati svoje pretpostavljene, u krajnjoj liniji ministre unutrašnjih poslova i pravde. Novinarima je od sada zabranjen pristup policijskim stanicama.

Erdogan je u svojim govorima branio državnu Halk banku, preko koje je Turska plaćala posredstvom trećih zemalja, uglavnom u zlatu, isporuke iranskog prirodnog plina i nafte. Tu je, ne imenujući ga, tvrde mediji, zakačio američkog ambasadora, koji je navodno intervenirao pozivajući se na sankcije što ih je njegova zemlja nametnula Iranu. Erdogan je priprijetio da bi “nekim ambasadorima moglo biti otkazano gostoprimstvo”. Jedan provladin dnevnik je za zavjeru protiv AKP-a optužio Izrael. Takve optužbe u Turskoj kao i svuda na Bliskom istoku nailaze na odobravanje nacionalistički orijentiranog dijela javnosti.

No afera je objelodanjena i teško će se moći zataškati. Najveća oporbena Republikanska narodna stranka (CHP) glasno zahtijeva ostavku četvorice osumnjičenih ministara. Kritike vladi upućuju i Stranka nacionalističkog pokreta (MHP) i kurdska Stranka mira i demokracije (BDP). Dokazni materijal – prijepise telefonskih razgovora osumnjičenih, video-snimke i fotografije njihovih susreta, i rezultate premetačina u njihovim kućama/stanovima – kojih su se novinari dokopali objavljeni su u nekoliko novina. Portal dnevnika kojega čitam na engleskom –Today’s Zaman – u vlasništvu Hizmeta (Zajedništva), dao je oduška svojim frustracijama. Hizmet je ime pod kojim u Turskoj operira pokret  Fetullah Gulena – islamskog pragmatičnoga mislioca, koji je izgradio  neku vrstu moderne sufijske korporacije sa  mrežom škola, banaka, poslovnih udruženja i drugih organizacija, ne samo u Turskoj, već i u mnogim muslimanskim zemljama i u Evropi.  Navodno mu privatne srednje škole, koje su vlasti namjeravale zatvoriti,  donose velike prihode. Pokret ordinira iz svoga operativog centra u Pennsylvaniji, SAD, gdje se je  prije puno godina kada su ga tadašnje turske vojne vlasti namjeravale uhapsiti sklonio Gulen. Bio je koristan saveznik Erdoganu u njegovom obračunu sa  vojnom institucijom, ali se sa njim razišao oko premijerove politike prema Kurdima i prema Siriji. Tvrdi se da su se pripadnici pokreta infiltrirali u policiju, tužilaštvo i sudove i da sa ovom aferom pokušavaju rušiti Erdogana. Sam se je inače smireni Gulen obratio domaćoj javnosti sa jednim emotivnim video-govorom u kojem je prokleo korumpirane državne dužnosnike. Iz ustiju čovjeka kojega njegoviErdogan je u svojim govorima branio državnu Halk banku, preko koje je Turska plaćala posredstvom trećih zemalja, uglavnom u zlatu, isporuke iranskog prirodnog plina i naftesljedbenici smatraju svecem ta njegova kletva ima snagu fetve (vjerskoga edikta). Dakle došlo je do rascijepa među turskim islamistima.

Treća džihadistička struja među islamistima preuzela je vodstvo oružane borbe protiv sirijskog režima, i to dobrim dijelom zahvaljujući turskoj “neootomanskoj” politici od koje se Ankara sada pokušava distancirati.

Ministar vanjskih poslova Davutoglu je na ručku što ga je nedavno priredio za ambasadore zemalja EU-a u Ankari negirao da su džihadističke grupa preko turskog teritorija stizale u Siriju. Naglasio je da se Turska “protivi svim ekstremističkim grupama” i da će “podržati sve mjere” protiv njih. U tom je kontekstu spomenuo Sirijsku nacionalnu koaliciju, koju bi prema njeu trebalo podržati i više joj pomoći kako bi se neutralizirao utjecaj radikalnih grupa što operiraju u Siriji.

Pokušavajući pokazati kako se Turska suprotstavlja inozemnim ekstremistima koji  preko Turske pokušavaju ući u Siriju, vlasti su objavile da su u posljednje tri godine deportirale 1.300 državljana EU dok ih je 217 osuđeno ne zatvorske kazne.

U svakom slučaju turski je model navodno umjerenog islamizma u kojem se ekonomski interesi suprotstavljaju ideologiji – kompromitiran i sa politikom Ankare prema arapskom svijetu, i unutar same Turske. Koliko je to štete nanijelo AK stranci vidjet će se na municipalnim izborima slijedećeg ožujka.

  1. Komentariši

Vaš komentar

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s