“Ono što nije prirodno niti normalno jeste identifikacija Muslimana/Bošnjaka sa Turcima iz Njegoševog spjeva, a na čemu počiva zloupotreba Njegoševih stihova u političke svrhe”

Pisao: Dragan Radulović

Iz razloga političke zloupotrebe, Njegoša smo uskratili za ono što mu pripada, a to je novo čitanje u skladu sa savremenim teorijskim pristupima tumačenju i razumijevanju književnog djela. Njegoš nije banalni plakatski guslar, on to zaslužuje. Stoga smisao i vrijednost Njegoševe poezije mora biti uspostavljana prvenstveno kroz ukazivanje na one slojeve u njegovom pjesništvu koji ga čine umjetnikom. U protivnom, ni kao kultura, ni kao društvo nikakve koristi od njegovog djela nećemo imati. A da bi to bila šteta i za mnogo veće kulture nego što je ova naša, nepotrebno je naglašavati

Izbjegavam razgovore o Njegošu, kao što izbjegavam odgovor na pitanje “koji je tvoj omiljeni filozof/pisac/pjesnik?“. Zazirem od ljudi koji citiraju Njegoša (po pravilu Gorski vijenac, jer Luču nijesu ni čitali) – smatram to nedostatkom pristojnosti. Neukusno je njihovo intimiziranje sa pjesnikom, uz nezaobilazno naglašavanje svjetske vrijednosti njegovog djela. Naravno, tu vrijednost niko ne dovodi u pitanje, ali kada o tome razglabaju od prirode darovani njegošolozi – a većina polupismenih Crnogoraca jesu upravo to! – onda pristojnost nalaže ćutanje i oprez. Dodatni razlog za oprez je i taj što smatram da vrijednost jednog umjetničkog opusa nije stvar završena jednom za svagda, nije dakle nepromjenjiva, već izravno zavisi od našeg tumačenja: svaka generacija čitajući stvara svog Šekspira, prevodi ga iz prošlosti u svoje vrijeme uzimajući od njega ono što joj je potrebno, i time ga iznova potvrđuje kao pisca kojega vrijedi tumačiti. Potpuno identična stvar je i sa Njegošem: vrijedi onoliko koliko je prisutan, pod uslovom da je prisutan sa onim što vrijedi, a to ipak određujemo pomoću interpretativnih modela koje primjenjujemo, i nikako drugačije.

Na pitanje “a što ti misliš o Njegošu?” uz neizbježni dodatak onog bećkovićevskog “mali”, već u zavisnosti od svog raspoloženja, kao i duhovnog sklopa onoga koji pita, odgovaram nešto ironično i dvosmisleno, bježim od pada u banalnost, pokušavam spasiti i pjesnika i sebe od jalovih razgovora koji nikuda ne vode, a koji su, nažalost, sastavni dio crnogorskog razumijevanja književnosti. Najčešće trpim ubjeđivanja na patriotske teme, jer se, kako tvrde, uz pomoć pjesnikovog djela učvršćuje zdravi osjećaj nacionalne pripadnosti, i to upravo kroz oslobađanje od razmišljanja, jer u Njegoševom djelu sve piše i potrebno je samo primijeniti napisano. Odgovaram da to ipak nije tako jednostavno, da ne postoji autoritet koji može čovjeka osloboditi obaveze da misli, makar to bio pjesnik Njegoševog nivoa, te da je crnogorsko poštovanje pjesnikovog autoriteta samo jasan znak da ga nijesu udostojili svojega čitanja/tumačenja, već su njegove stihove u ovih sto pedeset godina uspjeli samo naučiti napamet. Što je naravno mnogo udobnije. Ali, i opasnije, jer na Njegoševom i našem primjeru potvrđuje se tačnost Kišove opservacije da nijesu opasne knjige, koliko je opasna samo jedna, ona koja se ne čita i ne tumači, već koju učimo napamet.

A kada ipak pristanem na razgovor o gospodinu Petroviću, onda izdvajam bizarne detalje iz njegove biografije svjesno ih predstavljajući značajnijim nego što u stvari jesu. Pominjem naručena ubistva političkih protivnika, navodim podatak da je bio mason, da ga je u tajne visoke masonerije uveo njegov učitelj francuskog jezika, izvjesni Antip Žom, te da prema tome valja biti oprezan pri upotrebljivosti njegovih stihova u patriotske svrhe. Odgovaraju mi da se “naš” Njegoš nikada svojevoljno ne bi učlanio u masone, izvedeno je to na prevaru, ako je uopšte tačno. Na moju primjedbu da se likovi u Gorskom vijencu ponašaju kao pod dejstvom kakvog opijata, shodno čemu je opravdano pretpostaviti da ni Njegošu to nije bilo strano – najzad, laudanum je u njegovo vrijeme bio sastavni dio pjesničkog imagea!? – odgovaraju mi podignutim obrvama, coktanjem i zabrinutim krivljenjem glave, uz pitanje: pobogu, kako ne shvatam patos borbe za slobodu, nabrekla prsa i nagli udar krvi u mozak. Shvatam ja to, odgovaram, samo mi se uopšte ne dopada, pogotovu ne onaj dio o naglom udaru krvi u mozak. Njegoš je bio kurvar, nastavljam sadistički, nije mu bilo mrzno žensko meso! I pažljivo posmatram reakcije na licima onih koji u pjesniku vide samo uškopljenika pod mantijom, sirotana zaokupljenog “carstvom nebeskim”. Posmatram reakcije nekadašnjih marksista, a sada popova u civilu čiji je zadatak da Njegoša svedu na svoju sopstvenu mjericu, i da ga tako ujađenog ponude raji kao uzor duhovnosti. Dakako, i sam pojam “duhovnost” u njihovoj interpretaciji postaje više nego problematičan: neodređenog značenja može značiti svašta, a dovoljno je zvučan da zamagli pogled na stvarnost – nije obrazovanje, ali prolazi kao da jeste, nije ideologija, ali ispunjava njenu funkciju, nije sigurno da pripada sferi religije, iako je tu negdje u njenoj blizini… Ta konfuzija u njihovoj svijesti me nimalo ne čudi: odrekli su se Hegela i Marksa, a Habermasa i Altisera nijesu ni pokušali razumjeti, dok im se pelcer Nikolaja Velimirovića još uvijek nije primio kako valja.

Ironijom pokušavam pjesnika učiniti neupotrebljivim za ostvarenje najrazličitijih ciljeva, od kojih su nažalost mnogi neljudski, pokušavam ga – za sebe naravno, već koliko je u mojoj moći – sačuvati od Prokrustove postelje u koju ga meću, e da bi ga kako upregli u svoja kola. Ironiju koristim da bih se suprotstavio smrtnoj ozbiljnosti kojom pristupaju Njegošu, moguće je da to izgleda kao blasfemija i nepoštovanje, ali za mene je uistinu jedini način da ukažem na svu besmislenost dominantnog odnosa prema pjesniku koji je imao tu nesreću da ga poslije sto pedeset godina od smrti razumijevaju svakako, ali ne i kao umjetnika. Sjećam se jednog crnogorskog političara koji je gostujući na televiziji Srbije, u vrijeme sveopšteg posrnuća, odgovorio gledaocu na postavljeno pitanje o političkom programu stranke koju predvodi, riječima “Njegoš je naš program!”. Nije ni trepnuo. Naprotiv, vjerujem da je bio ponosan na svoju dovitljivost. Zainteresovao sam se i pročitao to političko-programsko sočinjenije – bilo je u njemu pjevanja. Uostalom, programe stranaka kod nas i pišu pjesnici. To je njihovo razumijevanje političkog angažmana, i u tome im niko ne može pomoći.

U čemu je naš problem sa Njegošem? U najkraćem: problem je u tome što Njegoš već dugo nije pjesnik i što njegovom tekstu ne pristupamo kao umjetničkom djelu, već ga koristimo za svašta i time pretvaramo u ništa. Citirajući Bibliju možete dokazati sve što vas je volja. Biblija se može čitati kao knjiga horora i pornografije, ako želite, spram koje Stiven King djeluje poput stidljivog gimnazijalca. Naravno, dokazati sve što vas je volja, samo pod uslovom da je citat biblijskog teksta dovoljan argument. Isti je slučaj i sa Njegošem – citirajući iz njegovog djela možete dokazati sve što vam treba, ali ostaje otvoreno pitanje da li je to uopšte dokaz, da li su njegovi stihovi upotrijebljeni u paraliterarne, odnosno političke svrhe uopšte argument. A to, plašim se, nije njegov problem. Naša je to bijeda, i niko nam je osim nas samih ne može skinuti s vrata. Bijeda koja prvenstveno počiva na nepostojanju preciznog i nemilosrdnog jezika javne kritike koji bi učestvovao u oblikovanju diskursa društva, i koji bi odgovarao na svakovrsne instrumentalizacije umjetnosti. Naravno, javni diskurs našeg društva bio je (i još uvijek jeste, ako ćemo pravo!) opterećen stereotipima “mi i oni”, koji su po svojoj suštini netolerantni, uvredljivi, optužujući, a tiču se ne samo “njih” koliko i “nas” – preciznije, idealizovane slike o nama, koju smo gradili, između ostalog, i pozivanjem na Njegoša: svaki Crnogorac sklon epskom junačenju misli o sebi da je Vuk Mandušić, svaki pop da je iguman Stefan; vjerujem da glavari sebe u trenucima depresije i malodušnosti doživljavaju kao vladiku Danila, a još uvijek postoje i pjesnici ovdašnji koji u potaji mjerkaju kakvu planinu sebi za grob; Turci su, naravno, i dalje Turci, dok Mleci (odnosno, Zapad) još uvijek postoje samo kao izvještaj vojvode Draška (iako je to možda jedna od najljepših Njegoševih ironijskih subverzija na račun našeg nerazumijevanja drugog i drugačijeg, nažalost još uvijek aktuelna).

Ponekad se stiče utisak da se ništa nije promijenilo, te da smo ostali zarobljenici jedne slike svijeta koja je stvorena prije sto pedeset godina za potrebe umjetničkog djela. Time nam je uskraćeno pravo da napredujemo kao zajednica, a prema Njegošu time je izvršena ozbiljna nepravda, jer on više nije pjesnik koliko je postao prorok. Što se naravno ne bi dogodilo da nije bilo potrebno: pokroviteljstvo centara moći nad umjetnicima, kakvo god ono bilo, uvijek je nadzor koji podstiče umjetnika na autocenzuru. A kako svi oblici diskursa, znakovnih sistema i označavajućih praksi, proizvode određene efekte uobličavajući naše svjesno i nesvjesno u poželjnom pravcu, oni u krajnjem služe održavanju postojećih odnosa moći koji taj poželjni pravac propisuju. Drugim riječima, dok je bilo potrebno proizvoditi propagandnu podršku za jednu svinjariju od rata, pjesnici/guslari “iz glave cijela naroda” imali su odriješene ruke da čine što ih je volja, uz blagoslov političke vlasti i neograničena sredstva na raspolaganju (nagrade koje dodjeljuju glavari svojim miljenicima, festivali, karnevali, svakovrsna veselja u doba kuge…). Kako cilj opravdava sva sredstva, tako se niko nije obazirao na pogubne posljedice koje će to ostaviti na samorazumijevanje jednog društva: generacije su već stasale u ubjeđenju da su dominantne interpretacije Njegoševog spjeva u stvari pogled na svijet koji valja baštiniti namjerava li čovjek sebe smatrati pripadnikom jedne kulture, tradicije, naroda… Iz razloga političke zloupotrebe, Njegoša smo uskratili za ono što mu pripada, a to je novo čitanje u skladu sa savremenim teorijskim pristupima tumačenju i razumijevanju književnog djela. Njegoš nije banalni plakatski guslar, on to zaslužuje. Stoga smisao i vrijednost Njegoševe poezije mora biti uspostavljana prvenstveno kroz ukazivanje na one slojeve u njegovom pjesništvu koji ga čine umjetnikom. U protivnom, ni kao kultura, ni kao društvo nikakve koristi od njegovog djela nećemo imati. A da bi to bila šteta i za mnogo veće kulture nego što je ova naša, nepotrebno je naglašavati.

***

U posljednje vrijeme, skoro kao moda, iskazuje se mišljenje o Njegošu kao o “politički neispravnom” pjesniku; naravno, ne osporavaju mu vrijednost, ali smatraju da treba naglasiti njegovu “političku neispravnost”, ili preciznije političku nekorektnost Gorskog vijenca. Vjerujem da to čine iz najboljih namjera, ali smatram da nijesu izabrali baš najbolji način. Termin “politička ispravnost” – political correctness (PC) – proizvod je poznog liberalizma (pojavio se 80-tih godina u Americi, a za vrijeme demokratske vlasti 90-tih doživio potpunu afirmaciju i etabliranost), njime se označava društvena intervencija u sferi javnog govora kojom se nude ispravne fraze/eufemizmi za imenovanje etničkih manjina, društvenih grupa, ljudi različitog seksualnog opredjeljenja itd, sa ciljem da se podstakne govor tolerancije, razumijevanja i slobode, a da se potisne govor koji vrijeđa i ponižava čovjeka. Tako politički ispravno nije kazati crnja, već se preporučuje upotreba termina Afro-amerikanac, jer termin crnja sadrži značenja koja su rasistička, uvredljiva i netolerantna, a Afro-amerikanac je termin lišen tih negativnih konotacija.

Kurvetine tako postaju “seksualne radnice” ili “seks surogati”, zatvorenici su “društveno odvojeni”, gluvi su “osobe orijentisane na čulo vida”, a nevine žrtve “kolateralna šteta”… Jednom riječju, “politička ispravnost” insistira na izbjegavanju onih riječi koje mogu povrijediti nečija osjećanja i etničku pripadnost, ili koje jednostavno ukazuju na nečije mentalne, tjelesne ili društvene uskraćenosti i nedostatke, ali “politička ispravnost” zbog toga nije lišena i negativnih dimenzija, naprotiv. “Politička ispravnost” počiva na razumijevanju pojmova politike i ideologije koji su odavno napustili okvire partijskog geta i odnose se na najrazličitije oblasti života, od kojih mnoge ranije nijesu bile shvatane u tim kategorijama, na primjer, tijelo, seksualnost itd. Zaista, mogao bi neko da pita, šta ima loše u tome što se napokon uspostavljaju jasni standardi koji definišu pravila učešća u javnom diskursu? Zar ono što se događalo na prostoru ex-YU ne govori u prilog potrebi da se napokon izbace iz upotrebe riječi mržnje, nacionalne netrpeljivosti i progona neistomišljenika? Nema u tome ništa loše, naravno, ali u zabludi su oni koji misle da će se diskriminatorska društvena praksa okončati prostim ukidanjem riječi koje tu diskriminaciju označavaju: dakle, izbacimo li određene riječi iz upotrebe i fenomeni koje te riječi označavaju prestaju da postoje, jer uticajem na riječi utičemo na svijet koji je riječima predstavljen! Umjesto da ozbiljno pristupimo analizi i otklanjanju uzroka koji dovode do nastajanja društveno neprihvatljivih fenomena, brisaćemo riječi i kao mala djeca očekivaćemo da uz njih izbrišemo i sve što nam smeta. Bila bi to glupost i djetinjarija nevrijedna pažnje da nije postala obaveza koja se nameće čovjeku i koje se mora pridržavati ukoliko ne želi da bude proglašen za “politički neispravnog” građanina.

Valja razlikovati uljudnost u komunikaciji, toleranciju i poštovanje prava drugih od silom nametnute obaveze PRAVILNOG govora, u kome neće više biti ni traga od tamo nekih riječi sumnjivog političkog i moralnog lika i djela. Pretpostavlja se, dakle, da neko zna koje su to riječi, da ima dovoljno moći da zabrani njihovu upotrebu a ljude koji ih koriste podvrgne represiji, makar to bila optužba za “političku nekorektnost”. Zanimljivo, iako je termin PC trenutno u zemljama razvijene demokratije dosegao svoju punu afirmaciju, “politička korektnost/ispravnost/podobnost” u stvari je termin koji su koristile sve totalitarne države da bi njime ukazale na ono mišljenje koje je prihvatljivo i na partijskoj liniji. Džordž Orvel je u svom djelu jasno pokazao sve opasnosti od nasilnih intervencija političke prirode u govor, što je uvijek jedan od prepoznatljivih znakova totalitarizma, jer “policija misli” želi da kontroliše, ako već ne može misli, a ono bar riječi kojima se misli izražavaju. “Politička ispravnost” upotrebljava se i za pisce, i to ne samo za one koji sada stvaraju, već i za one iz prošlosti: Šekspir je politički nekorektan jer nema razumijevanja za žene i njihov pol, uz to je antisemita – sjetite se samo Šajloka; Aristotel je politički nekorektan jer zastupa tezu o opravdanosti ropstva, dakle i kolonijalizma, čak tvrdi da se neki ljudi rađaju kao robovi, da su po svojoj prirodi takvi; Fokner je politički nekorektan; Selin da ne govorimo… Biblija je uzor politički nekorektne knjige, sumnjam da i Kuran bolje prolazi.

Besmisleno je boriti se protiv razlika, na njihovom primjećivanju i vrednovanju počiva civilizacija, besmisleno je uvoditi riječi kojima se razlike potiru. Nije besmisleno boriti se protiv diskriminatorske društvene prakse koja počiva na progonu svega drugačijeg i različitog, ali to ne smijemo činiti negativnim odgovorom na znamenito Robespjerovo pitanje: “Da li neprijatelji slobode imaju pravo na slobodu?”. Nijedan nacista neće prestati to da bude ukoliko ga natjeramo da govori drugačije. Najzad zašto bismo to radili?! Zar nije mnogo potrebnije potruditi se da njegov govor ne postane dominantan u jednom društvu? Ali, to su već druge teme.

“Politička korektnost” primijenjena na pisce prošlosti postala je znak histeričnog dokazivanja kojim jedna civilizacija sebe pokušava ubijediti da je najpravednija od svih iz prošlosti. Još jedan primjer cinizma, nažalost.

Da li je Njegoš autor politički nekorektnog spjeva, koji poziva na istragu, smrt i uništenje protivnika druge vjere? Mislim da nije i da ta tvrdnja počiva na ozbiljnom previdu bitnih stvari. Prvo, pojam političke nekorektnosti moguće je pripisati samo onim ljudima koji se koriste Njegoševim stihovima iz Gorskog vijenca kao pokrićem za svoju diskriminatorsku politiku, danas, nikako Njegošu ili Gorskome vijencu. Naši vajni nacisti pokušavaju pjesnikovim stihovima pribaviti legitimitet za ono što rade i time sebe predstavljaju na tragu najsjajnijih tekovina svog naroda – a to je čista zloupotreba, jer osnovno polazište u njihovoj interpretaciji jeste da im je sam pjesnik dopustio da čine upravo to što su naumili. E, citiranje Njegoša nije istovremeno i njegov blagoslov, iako se to upravo tako predstavlja. Drugo, ono što može biti protumačeno kao politička nekorektnost u Njegoševom spjevu stihovi su čiji smisao, vrijednost i opravdanje možemo razumjeti samo u cjelini djela, nikako istrgnuto iz njega. U krajnjem, ako smo skloni da Njegošu pripišemo političku nekorektnost zbog stavova iznijetih u Gorskom vijencu nije li to ona ista greška koju čine osobe koje Njegoša uzimaju za svog ideologa, zar ga u tom slučaju i jedni i drugi ne čitaju bukvalno i na isti način: samo što je za jedne politički korektan, a za druge ne. Ista je to matrica, ona koja od pjesnika očekuje program za političko djelovanje. Što je, naravno, besmislica. Ali, takođe je besmislica ne uvidjeti ideološke investicije koje je Njegoš unosio u svoje djelo. Međutim, valja imati na umu da su to ideološke investicije njegovog vremena, nikako našeg.

Najzad, Turci sa kojima je istorijski Njegoš imao posla nijesu bili društvo filantropa i posmatrača ptica, već svjetska velesila svojega vremena koja je davila narode oko sebe, što je sasvim prirodno, i za silu i za to vrijeme. Ono što nije prirodno niti normalno jeste identifikacija Muslimana/Bošnjaka sa Turcima iz Njegoševog spjeva, a na čemu počiva zloupotreba Njegoševih stihova u političke svrhe. Iako, za đavola, od te pretpostavke polaze i borci za političku korektnost kao i apologete kasapnice: za obije te svijesti Muslimani/Bošnjaci koji žive u Crnoj Gori, ili na prostoru ex-YU, u stvari su oni isti Turci iz Gorskoga vijenca. Baštinici navedenih svijesti razlikuju se samo po posljedicama koje iz te premise izvode: jedni smatraju da ih treba istražiti kao što je Njegoš pjevao, dok su drugi ubijeđeni da ih treba zaštiti od Njegoševe istrage. Dakle, i jedni i drugi Njegoša doživljavaju kao političkog komesara, iako on to nije. Treće, kada Njegošu pripisujemo političku nekorektnost mi u stvari polazimo od pretpostavke da su stavovi likova u jednom umjetničkom djelu – stavovi samog autora. Što je užas naivnog realizma, preciznije greška nastala uslijed krivog čitanja literature. Iskazi mržnje, netolerancije, čak očigledno vrijeđanje – čega u Gorskom vijencu ne manjka – zar nijesu u funkciji uvjerljive individualizacije likova? Dakle, nešto uzrokovano umjetničkom potrebom, a ne političkom. Najzad sve i da je tako, sve da je Njegoš zaista intimno i mislio o Turcima ono što je napisao – a ima tu divnih stihova, na koje se začudo lako zaboravlja! – ko i na osnovu čega može tvrditi da bi se pjesnik danas pridružio apologetima zločina? Niko, zdravoga razuma. U krajnjem, mi to ne možemo pouzdano znati. I upravo zbog toga je previd grublji, jer aktivisti PC zajedno sa svojim neistomišljenicima tvrde istu stvar – oni znaju kako bi se Njegoš ponašao u našem vremenu: progonio bi “Turke”, naravno.

Na ovim prostorima se suviše lako postaje Turčin iz Gorskoga vijenca i nijesam sklon da tu privilegiju prepustimo samo Muslimanima/Bošnjacima, koliko god nas u to željeli ubijediti pravoslavni zeloti, aktivisti “političke korektnosti”, a moguće je da bi im se na tom zadatku pridružio i kakav islamski fundamentalista, ko zna. Vjerujem da je Njegoš tu ipak bio malo gadniji nego što se misli. Ali i zahtjevniji, dakako. Jer, obratimo pažnju: koji su omiljeni stihovi obožavalaca sile na ovim prostorima? “Manji potok u viši uvire, kod uvora svoje ime gubi”. Ili, ona scena kada okupljeni Turci i Crnogorci posmatraju borbu kokota i nagađaju koji će pobijediti: “A ja volij’ da nadjača viši, rašta ga je bog višega dao? Kad je viši, neka je i jači”. Te stihove možemo tumačiti kao apologiju moći i dominacije, kao hvalospjev prava jačega nad slabijim, te kad god bi poželjeli da pozivanjem na Njegošev autoritet opravdamo kakvu “siletinu bez milosti i pameti” – kako veli Lalić – a svaka je sila takva, mi bismo u tome uspjeli. No, da li je Njegoš apologeta sile? Ili, navedeni stihovi iznijeti na politički pazar zadobijaju drugačija značenja od onih u samom djelu? Razumljivo je da obožavaoci sile, bez obzira na nacionalno opredjeljenje, sa najviše strasti citiraju upravo one stihove koje vladajući upućuju nekim neposlušnim tipovima koji se bune i ne pristaju da budu nadvladani, razumljivo je takođe da im nimalo ne smeta što se koriste “turskim” načinom razmišljanja, jer očigledno je diskurs moći i porobljavanja univerzalan. Ne smeta im što koriste diskurs dominacije, naprotiv oni ga s pravom osjećaju kao svoj. Drugim riječima, ko se odluči i usvoji kao postulat svoje političke prakse topuz i mudrost koja na topuzu počiva, ko dakle nastupa sa pozicija sile – on istog trena postaje “Turčin”, bez obzira kojem se bogu molio. I to onaj pravi, iz Gorskoga vijenca.

***

Kada pomislim na Njegoša, sjetim se jedne pjesme Radovana Zogovića, i zbog nje moj intimni Vladika nije ni gospodar Crne Gore, dakle čovjek kojemu je zapalo u dio da upravlja Crnogorcima, kao da užas poezije i stvaranja nije bio dovoljan nego mu je trebalo pridati i užas vlasti nad njima, nije ni autor Luče mikrokozma iliGorskog vijenca – moj intimni Njegoš je fikcija, on ne postoji izvan literature. Zogovićeva pjesma je objavljena u ciklusu od njih trinaest posvećenih Petru II, i nosi naslov: “Njegošu, na povratku iz Rusije, zadržali su u kotorskoj carinarnici sve donesene knjige, njih četiri stotine na broju” (čitaoca fascinira Zogovićevo intertekstualno učitavanje Njegoševih pisama!). Mnogo je stihova ispjevano o samoći, o izvornom nerazumijevanju koje postoji između pjesnika i svijeta, ali ja sam o Njegošu, čini mi se, više naučio iz tih nekoliko Zogovićevih stihova nego iz svega što sam potom saznao – sublimacija je to samoće: Njegoševe, Zogovićeve sopstvene, najzad samoće svakog izgnanika, a pjesnici su izgnanici i kada ih nagrađuju vijencem. Citiraću nekoliko stihova: “Zadržati! Izgovor: pravi se njihov popis / zadržati sve te episkopove ruske knjige. / Sanduke pod bravu. U zaklonitoj tvrdoj sobi. /…/ I tu ih neka. Neka u svaku od njih zadru / vješti čitači: šta se sve skriva za tim tekstom? /…/ Nek traži vladika! Neka se čudi: ‘Čitav mjesec! / Noći duljaju – štivo je lijek kad skole noćne tmuše.'/ Nek mu se ‘knjige pošlju’, nek mu se ‘s ruke dese…'/ Ne, knjige ih tu neka. I što duže!/…/ Opet vladika: ‘Kiše! Cetinjske kiše kose! / Krupno bez izgleda da ikad stane – bije, bije! / I lijek su knjige. Bar Puškinova knjiga proze.’ /…/ Ne. Knjige ih tu neka. I što duže.”

Kada pomislim na Njegoša, pred očima mi je pjesnik koji iz dubina cetinjske samoće preklinje nekakvu carinu da mu vrati knjige uzapćene. I preklinje još uvijek.

Advertisements
  1. #1 od Osman Delic, 15. Decembra 2016. - 15:40

    Vrli moj poznavaoče lika i djela P.P. Njegoša. U Gorskom vijencu se direktno poziva na tzv. “istragu” poturica, a to znači genocid. Jer istraga znači da se taj narod istrijebi. Dakle istraga je jednako istrebljenje. Ovo je ishodište svih zala u kojem se ovaplotio i sam Radovan Karadžić, naravno i ne slučajno Crnogorac.

Vaš komentar

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s